Piše: Ivica Buljan
Od smrti Piera Paola Pasolinija, ubijenog 2. studenog 1975. u dobi od 53 godine, prije nego što je završio montažu svog posljednjeg filma „Salò ili 120 dana Sodome“, nije se dogodilo ništa što bi osporilo njegova pesimistična predviđanja o degeneraciji kapitalističkog društva i nastancima novih diktatura. Rođen je 5. ožujka 1922. u Santo Stefanu, malo izdvojenom starom dijelu Bologne gdje je službovao njegov otac oficir, simpatizer fašista.
Desert za buržoaziju
Budući da pišem zbog slavljenikova rođendana, besramno ću častiti poklone, mjesta i ljude koje mi je podario i koje bez njega nikad ne bih upoznao. Sjećate li se onih visokih uskih kuća u kojima su za kolovoskih noći od čežnje zavijale znojem okupane gospe u „Dekameronu“ čekajući da kroz prozor uskoči zidar ili mladić ricaste kose koji je, za razliku od muža, u krevetu ostajao budan do jutra?
Pasolini je bio zadnji potpuni umjetnik, kao njegovi preci Leonardo, Michelangelo i Raffaello. Predan i nekonformist, zajedljiv pjesnik i prorok, u najmanju ruku nekonvencionalan filmaš, slobodan i radikalan mislilac. Svojim je radom toliko kritizirao i ismijavao buržoaziju da im je doslovno dao da jedu govna u „Salòu“. Promatrač konzumerizma i devijacija fašizma kroz cijelu je karijeru bio prožet mirisima skandala. Govorio je: „Skandalizirati je pravo. Biti skandaliziran je zadovoljstvo. Svatko tko odbija zadovoljstvo da bude skandaliziran je bijedni moralist.“
Od prvih spisa na furlanskom jeziku iz ranih četrdesetih pa sve do smrti, njegova biografija je enciklopedistički raskošna, a opus mu obuhvaća pjesme, romane, pripovijetke, eseje, crteže, korespondenciju i drame. Ako smo svi najprije otkrili velikog filmaša koji je znao zadovoljavati adolescentske žudnje, ja sam se navukao na drame koje su i danas slabo poznate.
Drame iz kreveta
Put me ranih devedesetih prvi put doveo u Rennes, u Bretonsko narodno kazalište, gdje sam u biblioteci, zapanjen, otkrio knjigu sa šest njegovih drama koje su bile netom prevedene na francuski. „Pilad“ je njegova verzija „Orestije“, o tome kako dva prijatelja nakon bratoubilačkih ratova koje su vodili očevi, inspirirani Atenom, božicom demokracije, uvode parlamentarni sistem u Arg. Uskoro ih napada Elektrina vojska koju čine ratni profiteri, popovi i nacionalisti. Tu sam dramu naivno režirao u &TD-u pa u njujorškoj La Mami, tik prije Trumpove pobjede.
Pa „Svinjac“ o Julienu, sinu fašista koji je promijenio identitet i postao veleindustrijalac, sve dok ga najveći konkurent ne ucijeni javnim otkrivanjem tajne o sinovljevoj zoofiliji. „Svinjac“ sam 2000. godine režirao u Moskvi pa 2007. u Trstu i 2017. u Münchenu. I ništa se nije promijenilo, kako je Pasolini najavio. Te je drame napisao u nekoliko mjeseci, za vrijeme šezdesetosmaškog pokreta, dok je bio prikovan za bolnički krevet.
Prije toga već je bio učinio prve korake u kinematografiji, najprije kao scenarist, između ostalih prijateljima Bertolucciju i Felliniju. Neki od njegovih ranijih radova izazivali su bijes tada vrlo konzervativne Italije i zaprijetili mu tužbama, koje su ga pratile do smrti, i cenzurom. To je bio slučaj s romanom „Ragazzi“ objavljenim 1954. godine koji se bavi temom muške prostitucije i koji mu je priskrbio prijavu zbog pornografskog sadržaja.
Šahovski majstor Isus Krist
Roman „Vita Violenta“ iz 1959. godine djelomično je cenzuriran, a potom optužen u katoličkim novinama za opscenost. I za svoj drugi dugometražni film „Mama Roma“, koji je remek-djelo neorealizma, Pasolini je optužen za klevetu. Zbog „La Riccotte“ upao je u vrtlog sudskog procesa. Zbog vrijeđanja državne vjere dobio je četveromjesečnu uvjetnu zatvorsku kaznu, a ironično, sljedeće 1964. godine snimio je film o Kristovu životu „Evanđelje po svetom Mateju“, nakon konzultiranja opsežne dokumentacije, razgovora s biblijskim stručnjacima i dugog boravka u Palestini.
Film je od 1998. godine na listi najboljih filmova prema izboru Vatikana, koji je zažmirio što Pasolinijeva Isusa igra erotizirani Katalonac Enrique Irazoqui, kasniji šahovski majstor i sveučilišni profesor kojemu će to biti jedina značajna filmska uloga.
Za svoj prvi dokumentarac proveo je po cijeloj Italiji istraživanje o seksualnosti, osuđujući malograđansko licemjerje koje seks opisuje kao dužnost, u suprotnosti sa seksom kao užitkom u krugovima radničke klase. Snimio je dokumentarce o Indiji i Jemenu, a u Ugandi čuvene „Bilješke za afričku Orestiju“, tražeći glumce za svoju adaptaciju Eshilove tragedije, koja nikad nije ugledala danje svjetlo.
Nakon „Trilogije života“ Pasolini se želio posvetiti „Trilogiji smrti“ započetoj filmom „Salò“ o posljednjim danima fašističke državice u kojoj se ostvaruju fantazije iz De Sadeovih romana i koji je ispao njegov testament.
Krasno mjesto za idiote
Još do prije nekoliko godina moglo se pročitati njegovu izreku na zidu u Trastevereu u Rimu: „Svijet čine dobri ljudi, ali idioti uživaju u njemu.“ Ako se hoćete uputiti u korijene imovinskih razlika između novih bogataša i novih siromaha, prekarnih radnika, netolerancije, klimatskih promjena, migracijskih drama, nestanka partikularizma, ugroženih sloboda pojedinca, potrošačkog društva kao jedinog izraza sebstva, komunizma, ravnodušnosti, javnog i osobnog zdravlja, dovoljno je ponovo pročitati „Luteranska pisma“, koja okupljaju njegove članke iz tog vremena. Teza kojom započinju Pasolinijeva razmišljanja je da je napredak suvremenog društva lažan. Tu konstataciju opravdava promišljanjima iz kulture i politike s pedagoškom namjerom prosvjećivanja onih koji još nisu zastranili u izvitoperenosti potrošačkog društva.
Pasolini je takvim stavovima uznemiravao klerikalnu, konformističku i malograđansku Italiju, a komuniste je zgražavao idejom da su idealna publika za njegove romane, filmove i drame mladi fašisti jer dolaze iz proleterskih sredina, za razliku od razmaženih studenata, buržujske djece. Član Komunističke partije Italije bio je kratko vrijeme nakon rata, a knjižicu je vratio nakon što su ga drugovi optužili za homoseksualnost. U nemirima ’68 svrstao se uz policajce, koji su redom seoska djeca i na čijem se obrazovanju i transformaciji jako trudio.
I marksist i katolik
Njegova naglašavana ljubav prema jugoslavenskoj verziji socijalizma zamijećena je čak i u biografskom filmu Abela Ferrare u sceni kad Laura Betti, nakon povratka sa snimanja „Privatni poroci, vrline javne“ Miklósa Jancsóa u Zagrebu, Pasoliniju donosi Jugotonovu ploču s jugoslavenskim folklorom. Lauru Betti, osnivačicu Fonda Pasolini, a svoju mentoricu na projektu Pasolini, koji smo radili u Parizu, Bruxellesu i Moskvi, pozvao sam na Festival svjetskog kazališta, što je bilo njezino zadnje putovanje iz Rima prije smrti.
U filmu koji se bavi posljednjim Pasolinijevim danima scena je gdje se njegovo neprepoznatljivo masakrirano tijelo otkriva na plaži u Ostiji. Optuženik, mladić od sedamnaest godina Pino Pelosi, kojeg je Pasolini tražio za „seksualne usluge“, priznao je krivnju. Veliko je iskušenje čitati ovu tragičnu smrt u svjetlu njegova djela. Pasolini je u svom prvom filmu „Accattone“ uprizorio kobno premlaćivanje prostitutke na napuštenom mjestu. Danas je teza o seksualnom zločinu opovrgnuta i sve ukazuje na trag „sponzoriranog zločina“ od strane fašista.
Pino Pelosi je 2005. godine opovrgnuo prvotnu izjavu i optužio tri osobe da su pretukle žrtvu uz povike „Prljavi komunist“. Italija je tada prolazila kroz velika previranja u kojima su se skupine krajnje ljevice i krajnje desnice sukobljavale na pozadini policijske manipulacije. Četrdeset i sedam godina kasnije misterij ostaje. Pasolini kao lik nikad neće prestati biti enigma, kao marksist i katolik.