Razgovarao: Emir Imamović Pirke
Gospođo Vodopija, nakon dva pandemijska izdanja na novoj lokaciji, Sajam knjiga i autora – Sa(n)jam knjige u Istri vraća se u Dom hrvatskih branitelja. Zašto? Zato što je postao prepoznatljiv i po mjestu održavanja, bolje infrastrukture ili iz nekog trećeg razloga?
Ove je godine, kad izuzmemo dvije pandemijske, 20 godina Sajma u Domu hrvatskih branitelja. Prvih šest, kao i posljednje dvije, bili smo skvoteri: lutali smo kultnim, ali napuštenim i devastiranim pulskim prostorima, od galerija Capitolium i Diana na pulskom Forumu i Stare robne kuće nadomak Zlatnih vrata, kojih više nema, do Kina Beograd, koje je sada parkiralište, i prošlogodišnje Arena trikotaže – memorijskog mjesta pulskog radništva. Svi ti prostori puno su dali Sajmu, profilirali ga idejno i programski. Nama nikad nije bilo do toga da samo radimo sajam knjiga, uvijek smo to spajali sa željom da pokažemo bar na tren što je za nas Pula, kakva ona može biti ispod oronulih fasada. A može biti veličanstvena, što najbolje možemo pokazati u austrougarskoj palači Marine Kasino.
Ove je godine u programu zastupljen veliki broj autora i autorica iz inozemstva. Zašto? Zbog ograničenih mogućnosti putovanja u protekle dvije godine, procjene da se publika uželjela i takvih programa, opsegom nešto slabije hrvatske produkcije ili se, kažimo tako, sve samo namjestilo?
Prvo teorijski, a kasnije i iskustveno postalo je jasno da hrvatske autore možemo najbolje predstaviti kontekstualizirajući ih s europskom i svjetskom scenom. Također, središnja tema Sajma, koja je nama uvijek okosnica programa, teško se može oblikovati bez inozemnih autora. Inozemni autori, pogotovo kad su tako sjajni i planetarno poznati kao što je, recimo, Krasznahorkai, uvijek donose i posebnu pozornost publike koja se onda prelijeva i na druge autore, koji su značajni, ali ne toliko slavni da bi na prvu bili prepoznati. Imati ovakav odaziv izvrsnih stranih autora nije moguće svake godine. Uvijek je njihov dolazak vezan uz mnogo prepreka, koje uglavnom rješavamo, a ne znam do kada ćemo, osobnim poznanstvima i čudnim akrobacijama. Ponekad autora čekamo i po dvije – tri godine jer toliko ima zauzet kalendar, nekad je zauzet pisanjem nove knjige i ne putuje, ima tu i privatnih, obiteljskih razloga. No takve autore, na kraju, dovedemo u Pulu. Nesavladivi su nam jedino autori sa, za hrvatske prilike, vrtoglavim honorarima. Oni uglavnom imaju nesalomljive agente i tu se ne da ništa učiniti.
Što vas je motiviralo da za sajamsku temu odaberete „Povratak“? Sam čin povratka u Dom hrvatskih branitelja, vjerovanje da će se svijet nakon pandemije vratiti u takozvano staro normalno ili činjenica da je povratak samo kretanje, dok je njegovo simboličko značenje literarno potentno?
Prije svega, ovo je i literarno i filozofski potentna tema. Povratak u Dom hrvatskih branitelja poklopio se s temom i mi se u najavi Sajma s tim pomalo igramo. Staro normalno jedna je od onih blesavih sintagmi koje su nastale u pandemiji. Meni ni tada ništa nije bilo normalno. Sada svi pomalo diviniziramo vrijeme prije korone, ali ono je već bilo u kolapsu, puknulo bi na ovaj ili onaj način. Uostalom, znamo da se vrijeme ne može vratiti, kao što se ni povratkom u mjesto odakle smo nekoć krenuli ne može naći ono što smo tada ostavili. Govorit ćemo ponajviše o čežnji za povratkom jer ona je možda jedino ravna čežnji za ljubavlju. Govorit ćemo i o povratku na mjesto traume od koje smo pobjegli, o povratku u svoje unutarnje Ja, povratku korijenima, jednoj od opsesija našeg vremena, koja, u nekim slučajevima, postaje poprilično opasna.
Na Sajmu se od onog jubilarnog, dvadeset i petog izdanja, kreiraju i publici nude novi programski formati koji nisu nužno – ili preciznije: direktno – vezani za književnost. Ove godine je broj izložbi veći nego obično, Sajam obilježava jubileje Pula film festivala i Animafesta. Je li to najava promjena u sajamskom programu, pa i njegovu profilu, ili ekstenzija ranije formatiranih programa koji, iz konzervativnog kuta gledano, nisu bili čisto književni?
Ovi programi bili su na Sajmu i prije, nekad u većem, nekad u manjem opsegu, ovisno o budžetu i temi Sajma. Nama je, od samih početaka festivalskog dijela Sajma bila želja raditi programe kojima je okosnica knjiga, a umjetnički izraz u glazbi, likovnosti, performansu. Mnoga naša predstavljanja knjiga spontano se i pretvore u performans. Ovi posljednji sajmovi, 26. i 27., nisu imali sreću imati ovakve programe iz već ispričanih razloga. Zato smo, možda i podsvjesno, ove godine, pojačali upravo taj segment festivala. „Povratak“ slavi 50 godina Animafesta, slavi i neponovljivu Zagrebačku školu crtanog filma. Također, pulski sajam ne može, a ne slaviti, već ove godine, 70 godina pulskog filmskog festivala. Nas, rođene ovdje, taj je festival formirao, uz njega smo rasli, do njega nam je jako stalo i prizivamo da, baš na ovoj obljetnici, puhnu neki bolji vjetrovi i vrate nam naš festival u njegovom punom sjaju i veličini. Ove godine imamo možda najveći broj izložbi ikad (čak šest), no to nije bila nekakva strategija ili hir, jednostavno, središnja tema Sajma, kao i manja programska žarišta, doveli su nam sjajne autore koji su povezani s knjigom i ovogodišnjim autorima Sajma. Imat ćemo i tri performansa, upoznat ćemo i nove sjajne glazbenike… Ovo sve što nabrajam razlog je što možemo reći – na ovogodišnjem sajmu vraćamo se velikim autorima i velikim programima.
Vrhunske produkcije u kulturi nema bez značajnijih financijskih sredstava. Sajam ima potporu Grada Pule, Istarske županije, Ministarstva kulture i medija, komercijalnih sponzora iz javnog i privatnog sektora… Naizgled, osigurano je pogonsko gorivo entuzijazma, no je li ta potpora dovoljna u vremenu inflacije, visoke cijene energenata, sajamskih potreba koje se smanjuju dok cijene usluga rastu…?
Nije dovoljna. Naš naizgled visoki i sigurni budžet od prošle godine već se urušio, za gotovo 30 posto. Vrlo smo pažljivi s budžetom i koliko god imali snova, navikli smo ih svrstati u naš budžet. Navikli smo i rezati budžet u kriznim situacijama. Ali ovdje nije riječ o tome. Vi ne možete smanjiti cijenu struje, prijevoza, hrane… A ne mogu vam pozvani autori biti gladni, dovesti se biciklom do Pule i nastupati u hladnoj prostoriji. Od ljeta pokušavamo spasiti budžet koliko se može, pokušavamo se dofinancirati kako ne bismo išli u minus. Vjerujem da ćemo na kraju uspjeti. Što će biti sljedeće godine, sada ne želim misliti. Bojim se da je ovo tek početak kretanja prema urušavanju velikih projekata, posebno izvaninstitucionalnih, koji se nikad nisu potpuno oslanjali na državni novac. No ni institucijama neće biti lako.
U Hrvatskoj gotovo svake godine nastane neka književna manifestacija, veća ili manja, kraća ili dulja i sve ih je više izvan Zagreba. Je li Sajam, prema vašem mišljenju, bio poticajan i za to i kako gledate na novonastale festivale i sajmove, kao na konkurentske ili kao dobrodošle?
Prema nekim programskim konceptima novih književnih festivala, preuzetim s našeg Sajma, vidim, ostavili smo traga. I to mi bude drago. Drago mi je što se javljaju neki novi, mladi organizatori i stvaraju neke nove priče, nove festivale. Okamenjena književna i festivalska scena najgore je što nam se može dogoditi. No svi novi festivali nisu jednako vrijedni, ni idejno ni organizacijski. I problem vidim u tome što nema stručne valorizacije novonastalih festivala. Nema je ni u struci (da se valjda nitko nikome ne zamjeri), a još manje kod financijera koji barataju državnim novcem. Ni jedna mi druga riječ sada ne pada na pamet osim one socijalističke „uravnilovka“. Uravnilovka u financiranju također ne vodi nikamo. Teško je prihvatljivo da jedan zaista značajan festival, kao što je Festival svjetske književnosti, na kojem se cijelu godinu promišlja program, što je vidljivo i publici i struci, bude u istom rangu s festivalima koji nemaju nikakav domet publike, a programe rade „usput“. Ono što nama nedostaje, što uopće nemamo, istinska je evaluacija festivala, evaluacija nepristranog i stručnog čovjeka „na terenu“. Ali to je već druga priča. Od svih novih festivala mene su zaintrigirale Škure. Vidim, idejno, dobru postavku festivala. Sve me nekako podsjetilo na moje početke. Zanos, iskrenost i silna želja da ono što znaš o knjizi preneseš. Uz to, sam Šibenik ima puno potencijala i u prostoru i u publici, koja je, vidim, lijepo pohodila festival. To je osnova svega, okupiti publiku i napraviti dobar, autentičan program. Zato se festivali i rade. One koji se to ne trude postići ne bih podržala.
Po čemu se ovogodišnji Sajam razlikuje od onog iz, recimo, 2019. godine, a po čemu od oba u prošloj?
Doslovno, neusporedivi su ti sajmovi, kako u pripremi, tako i u realizaciji i atmosferi koja sve to prati. Riječ je o godinama koje samo naizgled idu jedna za drugom, a u stvari su posrijedi epohe, različite galaktike. Sajam 2019. bio je kraj jedne epohe. Slavili smo je junački, a da i nismo znali da je kraj. Znam da se među ekipom u pripremama govorilo „radimo kao da nam je zadnji“, a sam Sajam je bio prepun ozarene publike. Svaka je večer završavala kao da će, a samo što nije, krenuti neki spektakularni vatromet. Čista dolce vita iz ove perspektive. Prošlogodišnji sajmovi bili su kao da smo ih radili usred rata. Ne znaš kad će te pogoditi metak (odnosno korona), ne znaš hoće li se Sajam održati (prvi, pa drugi). U pripremama sajmova radilo se iznad svih granica, ali nekako pomireno sa situacijom u kojoj smo se našli. Nosio nas je osjećaj da radimo nešto nemoguće i da je jako važno to nemoguće pretvoriti u stvarnost. Na samim sajmovima dogodili su se nezaboravni emotivni susreti s autorima i publikom. Dogodio se i onaj osjećaj: spašeni smo, uspjeli smo. A ovaj Sajam koji se treba tek dogoditi, o njemu mogu govoriti samo iz perspektive priprema. Dogodio nam se opet veliki program, dogodio se opet onaj veliki žar koju stvara nova, mlada ekipa Sajma.
Vama bi, sasvim razumno, bilo najdraže da publika u jednakom broju i s jednakom pažnjom prati svaki od programa, ali to je, s obzirom na njihov broj, gotovo nemoguće. Molim vas da za one što ne mogu stići na sve, izdvojite programe za koje smatrate da su, nazovimo ih tako, nezaobilazni?
Ovo mi je najteže pitanje. Jednostavno, vezana sam uz sve pozvane autore, uz sve programe koje smo pripremili publici. No svakako ne treba propustiti Krasznahorkaija, sva njegova tri nastupa (predstavljanje knjige, performans i Doručak), sjajne europske spisateljice: Evu Menasse, Kapku Kassabovu Sofi Oksanen i Martu Barone. Mladu nigerijsku spisateljicu Kassimu, koju preporučuje nobelovac Wole Soyinka. Prvi put su na Sajmu filozof Boris Buden, Semezdin Mehmedinović, Ivana Šojat, Selvedin Avdić, legendarna umjetnica, performerica, glumica i pjesnikinja Katalin Ladik i poznati dramski pisac, autor „Bureta Baruta“, Dejan Dukovski. Ako je do filma, svoje knjige predstavljaju redatelji Srđan Karanović, Slobodan Šijan i Rajko Grlić, a bit će i sudionici okruglog stola posvećenog 70. godini Pulskog filmskog festivala. Slavimo i Animafest i sigurno ne treba propustiti nastup legende Zagrebačke škole crtanog filma Nedjeljka Dragića. Za ne propustit je i program Noć galerija u kojem ćemo otvoriti četiri izložbe u četiri pulske galerije. Umjetnike predvodi Max Neuman, ilustrator Lasla Krasznahorkaija i Ceesa Notebooma. Storie italiane novi je program Sajma. Ove godine posvećen je Pier Paolu Pasoliniju i nipošto ne treba propustiti retropspektivu njegovih filmova u Kinu Valli, okrugli stol o njemu, performans „Intervista a Pasolini“ talijanskog stripaša i muzičara Davidea Toffola i njegova benda „Tre allegri ragazzi morti“ i performans našeg velikog umjetnika Matije Ferlina „Pasolini: jedan od mogućih epiloga“. Ne treba propustiti ni nastup kantautorice Tamare Obrovac i istarskog barda Milana Rakovca. Ono što znamo da neće biti propušteno nastupi su miljenika Pule: Borisa Dežulovića, Viktora Ivančića, Dragana Velikića i Gorana Vojnovića. Ipak, nisam rekla ni pola programa koje ne treba propustiti. Evo i sad moram dodati: ne treba propustiti Predraga Fincija.
Za dvije godine bit će održan i jubilarni, 30. Sajam knjiga. Jeste li u ljeto 1995. – kada ste ga pokretali – vjerovali da će trajati ovako dugo?
Za mene je vjera u dugotrajnost tada bila knjižara Castropola u kojoj sam radila, a Sajam samo jedan eksperiment te knjižare koji će trajati godinu – dvije. Pokazalo se da je moja voljena knjižara – koja se nije othrvala onoj velikoj krizi 2009. – nestala, a Sajam opstao. Bilo je nekoliko trenutaka kad sam vagala: knjižara ili Sajam. I odabrala sam Sajam, iako, ništa mi nikad nije bilo ljepše od rada u knjižari.
Gospođo Vodopija, kada se, nakon ovoliko sajamskih godina, osjećate bolje: na dan otvaranja ili prvog dana nakon zatvaranja Sajma?
Imam pomiješane osjećaje i u jednom i u drugom trenutku. Na otvaranju, kad vidim tu silnu publiku pred sobom osjetim sreću i zahvalnost, ali imam i veliku tremu pred tom istom publikom. Uvijek se bojim da ih ne razočaramo. Zadnjeg dana, uglavnom me preplavi sreća i neki mir. Pa mi smo uspjeli, gotovo je. A istodobno nadolazi sjeta, osjećaj da nakon svog tog šušura, uzbudljivih susreta, već sutra slijedi velika praznina.