Piše: Emir Imamović Pirke
Na jednom ranijem Sajmu knjiga i autora – Sa(n)jam knjige u Istri Matija Ferlin nije bio, recimo tako, ništa od onoga što jest: ni plesač, ni koreograf, ni redatelj, ni bivši stanovnik Berlina i Toronta, ni onaj pristojni, duhoviti umjetnik iz Svetvičente… Pored svega toga, Matija Ferlin bio je – konobar.
Nije ovo, da ne bude kakve zabune, još jedna srceparajuća priča o teškom položaju umjetnika u Hrvatskoj, sasvim suprotno: Matija je bio konobar dragovoljac, šef sajamske sale za ručavanje, prinudni dizajner njezina interijera koji se ugostiteljskog radnika uopće nije igrao. On je to, ugostiteljski radnik, bio i to tako da ni oni što su ga površno poznavali, a posebice oni što su ga znali po čuvenju, velikog, baš velikog umjetnika nisu prepoznavali u ljubaznom ugostitelju koji se ispričava jer „piće ne služi u Sali“. Kako i zašto, nevažno je sada kao što je bilo nevažno i tada, u godini u kojoj je Ferlin pokazao da stvarna, potpuna gluma počinje tek kada gluma prestane, kada uvjerljivost lika ne dolazi iz tehnike, nego iz potpunog suživljavanja s karakterom.
Pri tome, da se i to kaže, Ferlin nije glumac, barem ne onaj klasični, jer njegovo osnovno sredstvo komuniciranja nije jezik, nego je tijelo.
Neke druge razine
„Suvremeni ples pati od te činjenice da ga se nasilno pokušava razumjeti jer ga se često stavlja u usporedbu s dramskom formom. Jedan banalni primjer komentara je kad mi ljudi kažu: ‘Bilo je predivno, ali nisam ništa razumio.’ Ples ne koristi iste metode komunikacije, niti mu je cilj uvijek prenijeti neki jasan sadržaj, niti prenosi isti sadržaj. Zadatak plesa nije da ilustrira. Ples komunicira na puno drugih razina, mentalnih, emotivnih, neke su i potpuno neobjašnjive. On je za mene puno iskustveniji nego jezik, tako da jedna te ista poruka nije nužno ista u svakom lokalnom kontekstu. Ona se zna mijenjati iz kulture u kulturu“, rekao je Ferlin u jednom od intervjua.
Kultura spektakla i era površnosti, a nas je oboje sustiglo, smrtni su neprijatelji vidljivosti vrhunske umjetnosti i visoke estetike. Na sreću, svijet je još dovoljno velik i dovoljno ozbiljan da se klikovima i kriterijima tržišta zabave ne mogu ni zaustaviti ni obezvrijediti oni najbolji, oni što između podilaženja i autentičnosti ne biraju jer za njih taj izbor ne postoji.
„Publika koja prati moj rad cijeni ovaj prostor komunikacije koji nadilazi medij jezika i ta ista publika ne gleda ove klasične naslove s preduvjetom razumijevanja narativnosti same drame već očekuje pomak u postupku, scensku translataciju koja u bitnome proširuje okvire i medija i žanra“, kazao je Ferlin Jutarnjem listu. A ta je publika svugdje: u Puli i Zagrebu, Ljubljani i Berlinu, Beču i Parizu…
Pravi li se Antigona sama
Jezikom razumljivijim od svih govornih – razumljivim, naravno, manjini jer visoka kultura i masovnost svakako ne idu zajedno – Matija Ferlin nije pronašao, nego je u najpozitivnijem mogućem smislu te riječi osvojio scene gdje god one bile, oslobađajući njih predvidljivosti, a svoj dar ovisnosti o bilo kome i bilo čemu sputavajućem. Pri tome scena je sve i može biti bilo gdje, od Sjedinjenih Američkih Država, gdje je bio proglašen koreografom godine, pa do Svetvičente, gdje je pripremao komad „Staging a Play: Antigona“ i imao kraće odmore od željenih. Tamo su mu, viđajući ga na biciklu ili kavi, susjedi lijepo objašnjavali da mu se „ta Antigona neće sama napraviti“.
I nije se, naravno da nije, napravila sama, kao ni bilo koji drugi Ferlinov komad, a svaki je plod kompleksnih istraživačkih procesa, teškog, krvavog rada i stalne brige za tijelo. Suvremeni ples, naime, traži formu profesionalnog sportaša i um koji se ne zadovoljava rješenjima na prvu, predvidljivošću i manirizmom na granici stereotipije.
„Važnije mi je tijelo od plesa. Tijelo prepoznajemo ne samo kao biološku činjenicu već kao slojeve različitih povijesti, emocija, sjećanja, ozljeda, kao objekt akumuliranja i pamćenja. Tijelo je kao alat jedan od najuniverzalnijih načina komunikacije, ali istodobno i najapstraktnijih, i oko te komunikacije trebaju se potruditi obje strane, i tijelo koje izvodi i tijelo koje gleda. U radu me najviše privlači to što nakon ideje dolazi manifestacija razmišljanja, no još nisam siguran kroz koji će se medij odigrati, hoće li se idejno sjeme realizirati u kratkom filmu, kazalištu ili možda čak i pisanoj riječi. Primarno se osjećam domicilno u kazalištu, ali ne nužno.“
Zbog te, nazovimo je, ne nužnosti, Matiji Ferlinu je scena sve i svugdje, pa i tamo gdje ne piše da jest, recimo na Sajmu knjiga i autora u Puli, gdje će ove godine izvesti performans „Jedan od mnogih epiloga“.