Damir Agičić
Damir Agičić rođen je 1963. godine u Davoru. Povjesničar i redoviti profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se srednjoeuropskim kontekstima hrvatske povijesti u moderno doba i poviješću hrvatske historiografije. Autor je nekoliko knjiga („Tajna politika Srbije u XIX. stoljeću“; „Hrvatsko-češki odnosi na prijelazu stoljeća“; „Srednjoeuropske teme“; „Hrvatska Klio“, I-II). Pokretač je i prvi urednik časopisa „Povijest u nastavi“ (2003. – 2008.), a od 2008. glavni i odgovorni urednik časopisa Historijski zbornik. Uredio je brojne knjige s područja humanističkih znanosti, posebice povijesti, kao i knjige eseja i publicistike. Pokrenuo je web-portal za popularizaciju povijesnih znanosti www.historiografija.hr te Festival povijesti Kliofest. Predsjednik je Hrvatskoga nacionalnog odbora za povijesne znanosti. Dobitnik je Državne nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti, Nagrade „Ivan Filipović“ te dvaju poljskih odlikovanja: Zaslužan za poljsku kulturu i Bene merito.
Midhat Ajanović Ajan
Midhat Ajanović Ajan je profesor, pisac i karikaturist rođen u Sarajevu 1959. godine. Diplomirao je novinarstvo u Sarajevu i učio animaciju u Studiju za crtani film Zagreb filma. Između 1983. i 1994. godine Ajanović se intenzivno bavio publicistikom, bio urednik kulturne rubrike tjednika Naši dani i Nedjelja, kao i član redakcije filmskog časopisa Sineast te stalni suradnik dnevnika Vjesnik, Zagreb. Paralelno s tim bavio se filmom, karikaturom, stripom, esejistikom i književnošću. Od 1994. godine živi u Göteborgu (Švedska), gdje je doktorirao s filmološkom tezom. Predaje povijest, teoriju i estetku filma i animacije na švedskim filmskim školama (trenutno na University West u Trollhättanu) i redovno piše o filmu i animaciji. Ajanović je objavio više knjiga raznih žanrova i na nekoliko jezika, uključujući deset romana od kojih je sedam objavljeno u Hrvatskoj, i više knjiga iz područja povijesti i teorije filma, stripa i animiranog filma. Za svoj rad nagrađivan je na uglednim filmskim festivalima i izložbama diljem svijeta.
Vladislav Bajac
Vladislav Bajac rođen je u Beogradu 1954. godine. Pisac i izdavač. Studirao na Filološkom fakultetu. Bavio se novinarstvom i književnim prevođenjem. Objavio zbirke pjesama „Koji put vodi do ljudi“ i „Put haiku“, zbirke priča „Evropa na leđima bika“, „Podmetači za snove“, „Geopoetičke basne“ i „Gastronomadske priče“ te „Sabrane priče“, romane „Knjiga o bambusu“, „Crna kutija – Utopija o naknadnoj stvarnosti“, „Druid iz Sindiduna“, „Bekstvo od biografije – Život u osam imena“, „Evropa ekspres – Roman u pričama“, „Hamam Balkanija – Roman i druge priče“ i „Hronika sumnje“. Dobitnik je niza priznanja i nagrada. Prvi roman, „Knjiga o bambusu“, uvršten je u 25 romana desetljeća u Jugoslaviji 1990. godine. Knjige su mu prevedene na 20 svjetskih jezika. Potpredsjednik Srpskog PEN-a 2008. – 2010. Jedan od osnivača i član Balkanske akademije umjetnosti (Academia Balkanica Europeana), 2017. Osnivač i glavni urednik izdavačke kuće Geopoetika, 1993. Dobitnik Nagrade za književnu prevoditeljsku inicijativu (Literary Translation Initiative Award) Londonskog sajma knjiga i Udruženja izdavača Ujedinjenoga Kraljevstva za ediciju „Srpska proza“ u prijevodu na engleskom jeziku (SPiT – Serbian Prose in Translation), 2018. Nositelj ordena Kraljevine Norveške za zasluge u rangu zapovjednika (Royal Norwegian Order of Merit-Commander), 2020.
Marco Bazzocchi
Marco Bazzocchi rođen je 1961. godine u Forli, Italija. Godine 1980. upisao je Filozofski fakultet Sveučilišta u Bologni, gdje je 1985., pod vodstvom Ezia Raimondija, diplomirao talijansku književnost s temom narativnih oblika u D’Annunzijevim romanima. Godine 1989. doktorirao je na temu o prisutnosti mita u poeziji Giovannija Pascolija. Kao produkt njegova doktorskog rada 1993. godine izlazi njegova prva monografija „Circe e il fanciullino: interpretazioni pascoliane“ (La nuova Italia). U međuvremenu se počinje baviti Giacomom Leopardijem, kojemu posvećuje poduži komentar na djelo „Operette morali“, uređivanje mješovitog zbornika „Leopardi e Bologna“ (Olschki, 1999.) te komentar napisan s Riccardom Bonavitom na djelo „Paralipomeni della Batracomiomachia“ (Carocci, 2002.). Prve studije posvećene djelu Pier Paola Pasolinija proizlaze iz njegova zanimanja za Pascolija, počevši od njegova diplomskog rada „Antologia della lirica pascoliana“ (Einaudi, 1993.). Nakon monografije „Pier Paolo Pasolini“ (Mondadori, 1998.) Bazzocchi se etablirao na polju međunarodne kritike, postavši jedan od vodećih poznavatelja pjesničkog i pripovjedačkog djela bolonjskog pjesnika. Od 2000. nadalje Bazzocchi se etablirao kao svestrani učenjak koji svoje kritičko oko usmjerava prije svega na međupovezanosti između suvremene talijanske književnosti i svijeta vizualnih umjetnosti.
Nada Beroš
Nada Beroš, kritičarka, kustosica, urednica i predavačica iz Zagreba. Radila je do 2017. Godine u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, gdje je bila kustosica brojnih samostalnih i grupnih izložaba hrvatskih i međunarodnih umjetnika u zemlji i inozemstvu, među kojima su: Dennis Adams, Dalibor Martinis, Braco Dimitrijević, Sanja Iveković, Ivan Kožarić, Vadim Fishkin, IRWIN, Mirosław Bałka, Mladen Stilinović, Andreja Kulunčić, Candice Breitz, Elke Krystufek, Kristina Leko, Josip Vaništa… Koautorica je prvog stalnog postava Muzeja suvremene umjetnosti „Zbirke u pokretu“ (s Tihomirom Milovcem), 2009.; urednica i suautorica pratećih publikacija („Akcenti“/“Highlights“) i programa Eduakcija. Objavila je brojne eseje i intervjue s umjetnicima, kritičarima i kustosima u domaćim i inozemnim časopisima, katalozima i publikacijama. Suosnivačica i glavna urednica online-magazina art-e-fact (2002. – 2005.). Pokretačica i urednica kritičke biblioteke Refleksije, biblioteke za djecu Čitanje umjetnosti (2014.) te biblioteke Nucleus (2014.) Muzeja suvremene umjetnosti Zagreb. Objavila je nekoliko monografija i knjiga za djecu. Djeluje kao nezavisna kritičarka i kustosica.
Josip Bratulić
Josip Bratulić rođen je 1939. godine u Svetom Petru u Šumi. Osnovnu školu pohađao je u rodnome mjestu, a gimnaziju u Pazinu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završio je studij hrvatskoga jezika i književnosti i komparativnu književnost. Titulu magistra te doktora znanosti stekao je na istom fakultetu. Nakon završetka studija radio je u Staroslavenskom institutu „Svetozar Rittig“, a zatim je 1977. prešao na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, gdje je bio redoviti profesor na Katedri za stariju hrvatsku književnost do umirovljenja. U ratnom razdoblju bio je dekan toga fakulteta. Za člana suradnika Razreda za filološke znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti biran je dva puta, 1988. i 1998, a za punopravnog člana HAZU-a izabran je na Glavnoj skupštini 18. svibnja 2000. Bio je predsjednik Matice hrvatske od 1996. do 2002. godine. Objavio je nekoliko vrlo važnih pretisaka starih hrvatskih knjiga koje je popratio pogovorima i tumačenjima. Priredio je i preveo „Žitja Konstantina Ćirila i Metoda i druga vrela“ (Zagreb 1985.) te priredio „Izabrane poslanice svetoga Jeronima“ (Split 1990.). Autor je osam knjiga, a s profesorom Želimirom Janešom ostvario je jedinstveno spomen-obilježje „Aleju glagoljaša Roč – Hum“, za koju je napisao i istoimeni vodič, koji je do sada objavljen u tri izdanja.
Boris Buden
Boris Buden, autor, kulturni kritičar i prevoditelj. Završio je studij filozofije i marksizma na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao iz kulturalnih znanosti na Humboldtovu univerzitetu u Berlinu. Devedesetih je bio pisac i urednik u magazinu Arkzin, Zagreb. Njegovi eseji i članci pokrivaju teme iz filozofije i politike te kulturne i umjetničke kritike. Među njegovim prijevodima su dvije knjige Sigmunda Freuda. Objavio je knjige: „Barikade“, Zagreb 1996/1997., „Kaptolski Kolodvor“, Beograd, 2001., „Der Schacht von Babel“, Berlin 2004. („Vavilonska jama“, Beograd, 2007.), „Übersetzung: Das Versprechen eines Begriffs“ (zajedno sa S. Nowotnyjem), Beč, 2008., „Zone des Übergangs“, Frankfurt/Main, 2009. („Zona prelaska“, Beograd 2012.), „Findet Europa“, (Beč, 2015.), i „Transition to Nowhere“ (Berlin, 2020.). Stalni je član Europskog instituta za progresivnu kulturnu politiku u Beču. Predaje na Univerzitetu za primijenjenu umjetnost u Beču. Živi u Berlinu.
Dana Budisavljević
Dana Budisavljević rođena je 1975. godine u Zagrebu. Radi kao redateljica i producentica. Zajedno s Olinkom Višticom suosnivačica producentske kuće Hulahop čija je i direktorica od 2006. godine. Diplomirala je filmsku i TV montažu, a još tijekom studija pokrenula je prvi studentski filmski festival pod nazivom F.R.K.A., kasnije bila članica najuže organizacijske ekipe Motovun Film Festivala, 2005. godine je zajedno s Nenadom Puhovskim pokrenula ZagrebDox, a od 2007. nekoliko godina bila je i produkcijska savjetnica Svjetskog festivala animiranog filma – Animafest Zagreb. Prvu filmsku nagradu dobila je na Danima hrvatskog filma i to za najbolju montažu u filmu „Godine hrđe“ Andreja Korovljeva (Factum, 2000.). Svojim redateljskim debijem „Sve 5!“(Factum, 2004.) osvojila je Grand Prix DHF-a. Filmom o vlastitom coming outu „Nije ti život pjesma Havaja“ (Hulahop 2012.) osvaja nagradu publike na ZagrebDoxu te stječe širu vidljivost kao redateljica. Njezin prvi dugometražni film „Dnevnik Diane Budisavljević“ (Hulahop, 2019.), postao je jedan od najznačajnijih i najdiskutiranijih filmova prošlog desetljeća u Hrvatskoj i regiji. Trijumfirao je na Pulskom filmskom festivalu 2019. godine odnijevši šest nagrada, među kojima je i Velika zlatna arena koju žena nije osvojila od 1957. godine. Film je osvojio još 20 nagrada. Trenutačno producira nekoliko dokumentarnih filmova, treću sezonu „Betonskih spavača“ i smišlja novi autorski film.
Slađana Bukovac
Slađana Bukovac rođena je u Glini. Gimnaziju je završila u Sarajevu, a studij Povijesti umjetnosti i komparativne književnosti u Zagrebu. Autorica je tri romana: „Putnici“, „Rod avetnjaka“ i „Stajska bolest“, zbirke pjesama „Nijedan pauk nije savršen“ te zbirke priča „Odstraniti životinju“. Dulje od dva desetljeća radila je kao televizijska novinarka u kulturnim i informativnim programima HRT-a, a neko vrijeme i kao videonovinarka i blogerica iste televizijske kuće. Trenutno je suradnica za odnose s javnošću Arheološkog muzeja Istre i objavljuje tekstove o arheologiji, umjetnosti i povijesti umjetnosti na portalu Ideje.hr.
Branko Čegec
Branko Čegec rođen je 1957. godine u Kraljevu Vrhu. Diplomirao jugoslavistiku i komparativnu književnost na Filozosfkom fakultetu u Zagrebu. Uređivao književnost u omladinskim novinama i časopisima Polet i Pitanja. Od 1995. do 1989. glavni urednik časopisa Quorum. Od 1989. do kraja 1990. glavni i odgovorni urednik lista za kulturu Oko, nakon toga do 1993. urednik u izdavačkoj kući Mladost. Godine 1992. pokrenuo vlastitu nakladničku kuću Meandar (od 2005. MeandarMedia). Godine 1998. bio je suosnivač udruženja Hrvatski neovisni nakladnici i njegov prvi predsjednik. Godine 1999. izabran je za predsjednika Odbora Goranova proljeća, na čijem čelu ostaje do jeseni 2007. Godine 2002. pokreće Centar za knjigu i Časopis za knjigu Tema. Donedavni docent na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Objavio je dvadesetak knjiga poezije, kritike, esejistike i proze. Pjesme su mu uvrštene u tridesetak antologija, izbora i pregleda u zemlji i inozemstvu.
Mateja Demšić
Mateja Demšič rođena je u Mariboru, a već više od dva desetljeća živi u Ljubljani. Studirala je povijest i magistrirala povijesnu antropologiju na Sveučilištu u Ljubljani. Kao volonterka i profesionalka bavila se ljudskim pravima, multikulturnim obrazovanjem i radom mladih. Bila je voditeljica ljubljanskog Ureda za mlade, a od 2013. godine vodi Odjel za kulturu Općine Ljubljana. Tijekom njezina mandata Ljubljana je postala UNESCO-ov Grad književnosti (2015.), članica UNESCO-ove Mreže kreativnih gradova te osnivačica Mreže Svjetskih prijestolnica knjige, titule koju je Ljubljana nosila 2010. godine. Iako se bavi cijelim nizom aktivnosti, najviše je usmjerena na kulturne politike grada s ciljem stvaranja podržavajuće, kreativne i financijski održive okoline za rad nevladinih i javnih kulturnih institucija, organizacija i drugih dionika. Grad Ljubljana osnivač je 12 javnih kulturnih ustanova i redovito financira više od 140 projekata i programa nezavisnih organizacija s područja kulture i umjetnosti.
Danijela Doblanović Šuran
Danijela Doblanović Šuran rođena je u Puli 1981. godine. Osnovnu školu završila je u Svetvinčentu, a opću gimnaziju u Puli. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Puli 2004. godine, smjer hrvatski jezik i književnost – povijest, a doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2013. godine s temom iz područja povijesne demografije. Radi kao docentica na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Puli. Bavi se istraživanjem ranonovovjekovne istarske povijesti s naglaskom na svakodnevicu i povijesno-demografske teme. Objavila je nekoliko knjiga (samostalno i u suautorstvu) i desetke znanstvenih radova.
Gordana Farkaš Sfeci
Gordana Farkaš Sfeci rođena je u Zagrebu 1963. godine. Školovala se u Centru za kulturu i umjetnost u Zagrebu – smjer novinski izvjestitelj. Od 1980. do 1983. objavljuje novinske članke u listu Polet, a 1982. upisuje Filozofski fakultet u Zagrebu, smjer komparativna književnost i francuski jezik i književnost, na kojem je 1988. godine i diplomirala. Honorarno radi na HTV-u kao asistentica režije (1986. – 1990.) u emisijama „Srdačno vaši“, „Obojena svjetlost“ i „Ekran bez okvira“. Od 1997. godine jedna je od osnivačica i urednica u nakladničkoj tvrtki Fidas, gdje kao urednica potpisuje 24 naslova. Nakladu OceanMore osnovala je 2002. godine. Dobitnica je Kiklopa za najbolju urednicu za 2013. godinu. Uredila je oko 150 naslova, objavila autore koji su dobili četiri Nobelove nagrade i hrvatskoj publici otkrila neke od najznačajnijih suvremenih pisaca i spisateljica.
Josip Grbac
Josip Grbac rođen je 1955. godine u Lanišću, gdje je završio osnovnu školu. U rujnu 1970. odlazi u Biskupijsko sjemenište u Pazinu, gdje je u lipnju 1974. maturirao s odličnim uspjehom. Potom odlazi na studij u Rim, gdje je u rujnu 1976. upisao prvu godinu studija na papinskom sveučilištu Gregoriana. Nakon dvije godine filozofije i tri godine teologije, u rujnu 1981. upisuje specijalizaciju iz moralne teologije. Zaređen je za svećenika u porečko-pulskoj biskupiji 29. lipnja 1982. Magistrirao je moralnu teologiju na visokom učilištu Gregoriana u Rimu 1983. godine. Doktorski rad obranio je 1987. godine na temu „Ljudski rad i integralni poziv Čovjeka. Pred-povijest Pastoralne konstitucije Gaudium et Spes u katoličkoj teologiji francuskog jezičnog područja“. Nakon povratka iz Rima 1987. godine imenovan je sužupnikom u Rovinju. U rujnu 1988. postaje predavačem moralne teologije na Visokoj bogoslovskoj školi u Rijeci, danas Teologiji u Rijeci, Područnom studiju KBF-a u Zagrebu. U rujnu 1999. postaje docent moralne teologije na Teologiji u Rijeci. Od 1994. do 2000. u dva mandata obnaša dužnost rektora Teologije u Rijeci. Bio je u jednome mandatu član Upravnog odbora Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve i tajnik komisije Iustitia et pax HBK. Sada je, već u drugom mandatu, član Vijeća HBK za nauk vjere. Od 2006. godine glavni je i odgovorni urednik Riječkog teološkog časopisa.
Rajko Grlić
Rajko Grlić rođen je 1947. u Zagrebu. Režiju igranog filma magistrirao je 1971. godine na FAMU u Pragu. Kao režiser i scenarist potpisuje jedanaest igranih filmova i jedan dokumentarni. Ti su filmovi igrali na redovnom kino-repertoaru svih pet kontinenata, prikazani u natjecateljskim programima najvećih svjetskih festivala, uključujući i Cannes, te dobili mnoštvo međunarodnih nagrada. Kao scenarist radio je na pet dugometražnih igranih filmova drugih redatelja, kao i na televizijskoj seriji „Grlom u jagode“. Bio je i producent pet dugometražnih filmova. Napisao je scenarije i režirao šesnaest kratkometražnih filmova te četrnaest dokumentarnih za televiziju. Scenarist je, redatelj i producent interaktivne filmske škole How to Make Your Movie; An Interactive Film School, koja je 1998. godine u New Yorku proglašena za najbolju svjetsku multimediju. Knjiga „Neispričane priče“ objavljena je u Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji, Engleskoj, SAD-u i Sloveniji.
Sinan Gudžević
Sinan Gudžević rođen 1953. godine u Grabu na Goliji, Novi Pazar. Književnik, filolog, prevoditelj. Studirao klasičnu i romansku filologiju u Beogradu, Pisi i Münchenu. Objavio dvije knjige stihova: „Građa za pripovetke“ i „Rimski epigrami“, prozno-esejističke knjige: „Zvijezde nad Brazilom“ i „Demon po imenu Sutra“ te „Bendžo u Grabu“. Prevodi s latinskog, starogrčkog, njemačkog, talijanskog, ruskog, portugalskog i slovenskog. Preveo je s latinskoga: „Noćno putovanje Poslanika Muhammeda“, „Aurelije Augustin“, „O laži“, „Publije Ovidije Nason“, „Metamorfose“ (izlazi 2023.) te epigrame „Martijala“ i više novolatinskih autora. S grčkoga preveo didaktičku pjesmu Gregorija iz Nazijanza „Protiv kaćipernih žena“ (časopis „Mostovi“ 149 – 150) te stotine epigrama iz „Palatinske antologije“. S njemačkoga je preveo knjigu Emilija Hidalga Serne „O humanističkoj misli Juana Luisa Vivesa“ te izbor stihova Jochena Keltera, objavljen dvojezično u knjizi „Dogodine u Sarajevu“. Na talijanski je, zajedno s Raffaellom Marzano, preveo i objavio u Salernu dvije knjige pjesama Izeta Sarajlića „Qualcuno ha suonato“ i „Libro degli addii“, kao i svoje „Epigrammi romani“. Dobitnik više književnih nagrada. Od 2014. godine piše za zagrebački list Novosti. Živi u Zagrebu.
Emir Imamović Pirke
Emir Imamović Pirke rođen je 1973. u Tuzli, Bosna i Hercegovina. Dugogodišnji novinar, urednik, kolumnist i suradnik nekih od najznačajnijih medija u BiH, Hrvatskoj i Srbiji. Trenutno piše za tjednik Express, magazin Start BiH, portale Bljesak.info i Forum.tm. Objavio pet romana: „Jel neko vidio djevojčice, kurve ratne zločince“, „Tajna Doline piramida“, „Treće poluvrijeme“, „Vršenje dužnosti“ i „Terorist“. Za prvi roman nominiran je za hrvatsku književnu nagradu Kiklop u kategoriji debitanta godine, a za treći i peti za regionalnu nagradu „Meša Selimović“. Autor dramskih tekstova: „S.U.R. Sajgon“ i „Samo nek ne puca“, scenarist petnaest epizoda TV serije „Kazalište u kući“ te koscenarist TV serije „Dnevnik velikog Perice“. Jedan je od pokretača Festivala alternative i ljevice Šibenik (FALIŠ).
Ilija Jakovljević
Ilija Jakovljević rođen je 1979. u Donjem Bešpelju kod Jajca u Bosni i Hercegovini. Nakon završenog Teološkog fakulteta u Rijeci i svećeničkog ređenja u svibnju 2003. odlazi na postdiplomski studij iz crkvenog prava na Papinsko sveučilište Gregoriana, gdje je magistrirao 2006. iz područja ženidbenog prava. Nakon povratka, u Porečkoj i Pulskoj biskupiji obavlja razne službe: kancelara Biskupije, v. d. ekonoma Biskupije, sudskog vikara, pridodanog sudskog vikara na Interdijecezanskom ženidbenom sudu u Rijeci, povjerenika za popis žrtava II. svjetskog rata i poraća, povjerenika za povrat crkvene imovine, vicepostulatora u kauzi za proglašenje svetim blaženog Miroslava Bulešića, župnika u Žminju, Motovunu i danas u Fažani, policijskoga kapelana u Istri, predsjednika Metropolijskog ureda za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba u Rijeci te člana raznih biskupijskih vijeća. Autor je nekoliko znanstvenih članka iz istarske crkvene povijesti te urednik nekoliko knjiga i zbornika iz crkvene povijesti. Redoviti je suradnik u Istarskoj Danici, biskupijskom listu Ladonja te jedan od urednika edicije Nakladničke cjeline „Histria Christiana historico-iuridica“.
Leonida Kovač
Leonida Kovač je povjesničarka i teoretičarka umjetnosti, kustosica i redovita profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Područja njezinog znanstvenog interesa su suvremena umjetnost, kritičke teorije i feminističke teorije. Autorski je koncipirala i realizirala više od četrdeset izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu te nekoliko međunarodnih stručnih i znanstvenih skupova. Bila je kustosica nacionalnih predstavljanja na Međunarodnom bijenalu likovnih umjetnosti u Sao Paulu (2002) i na 50. Venecijanskom bijenalu (2003). Obnašala je funkcije u Međunarodnoj udruzi likovnih kritičara (AICA) sa sjedištem u Parizu, gdje je bila članica Upravnog odbora (1998. – 2002., 2005. – 2007.) te izabrana potpredsjednica (2002. – 2005.). Održala je niz pozvanih predavanja na uglednim europskim sveučilištima (Amsterdam School of Cultural Analysis, University of Amsterdam; Univerzitet umetnosti, Beograd; Institut Supérieur des Beaux Arts, Besançon; Hochschule für Grafik und Buchkunst, Leipzig; Hungarian University of Fine Arts, Budimpešta; Academy of Fine Arts, Prag) te brojna javna predavanja u hrvatskim i inozemnim muzejsko-galerijskim institucijama. Objavila je deset knjiga.
Ivan Kraljević
Ivan Kraljević knjižničarski je savjetnik rođen 1974. godine u Slavonskom Brodu. Odrastao je u Križevcima, a u Zagrebu je završio Filozofski fakultet (filozofija, arhivistika i bibliotekarstvo). U Puli živi od 2001. godine. Voditelj je Sveučilišne knjižnice u Puli, gdje je zaposlen od 2002. godine. Aktualni je predsjednik Društva bibliotekara Istre te inicijator i voditelj prvog i najaktivnijeg projekta „Zelena knjižnica“ u Hrvatskoj, s približno sto i osamdeset održanih aktivnosti. Dobitnik je Nagrade Tibor Tóth za 2018. godinu za značajan doprinos na području informacijskih znanosti i djelatnosti. Izvan struke bavi se autorskom glazbom (Tripl kripl, Ishatai, Audio Remains, Ostaci zvuka). Od 2017. do 2020. godine vodio je radijsku emisiju „Istarska scena“ o urbanoj autorskoj glazbi u Istri.
Maurizio Levak
Maurizio Levak rođen je u Puli 1967. godine. Diplomirao je povijest i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Puli, a magistrirao i doktorirao na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Od 2000. godine radi na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, gdje je voditelj Katedre za srednjovjekovnu povijest te predaje opću i regionalnu povijest srednjega vijeka. Glavno mu je područje zanimanja srednjovjekovna povijest sjevernojadranskog prostora, posebice ona ranoga srednjeg vijeka. Uz niz znanstvenih i stručnih radova, objavio je nekoliko knjiga kao suautor te jednu samostalnu monografiju („Slaveni vojvode Ivana. Kolonizacija Slavena u Istri u početnom razdoblju franačke uprave“, Zagreb 2007.). Jedan je od osnivača Istarskog povijesnog društva, kojemu je od 2010. do 2021. bio predsjednik te je od prvoga broja glavni urednik njegova godišnjaka „Histria“ i voditelj projekta mrežne enciklopedije „Istrapedia“.
Davor Mandić
Davor Mandić rođen je 1976. godine u Puli. Priču s novinama započeo dovozeći pulski Glas Istre na kioske, da bi potom dvije godine radio kao novinar u redakcijama Kulture i Mozaika. Nakon studija kroatistike i stečenog zvanja profesora hrvatskog jezika i književnosti zaposlio se u riječkom Novom listu 2006. godine kao novinar u kulturi s posebnim osvrtom na književnost i knjižno tržište. U Novom listu i danas radi kao novinar, kritičar, kolumnist i urednik. Uz novinarske tekstove objavljuje prozu, poeziju i kritike. Godine 2009. objavio knjigu pjesama „Mostovi“, u izdanju Hrvatskog društva pisaca. Godine 2014. objavio zbirku priča „Valjalo bi me zamisliti sretnim“, u izdanju Naklade Ljevak. Godine 2016. objavio roman „Đavolja simfonija“ u izdanju Hena.coma te napokon 2021. knjigu pjesama „Dva kruga, jedna tuga“ u izdanju HDP-a. Autor je glazbene dramedije koja čeka svoju praizvedbu. Uredio je zbirku pjesama Melite Sanković „Nešto prijateljsko“ (2005.), u izdanju Udruge za umjetnost i kulturu mladih parNas, i dnevničke zapise iz Australije Marice Žanetić Malenice „Zemlja uvezene povijesti“ (2019.), u izdanju Centra za kreativno pisanje. Vodi radionice kreativnog pisanja i novinarstva.
Boris Matić
Boris Matić rođen je 1982. godine u Ljubljani. Studirao je na Fakultetu za arhitekturu na ljubljanskom Sveučilištu te kasnije tamo i podučavao. Bio je član upravnog odbora Komore za arhitekturu i prostor Slovenije. Arhitektonskom uredu Scapelab pridružio se 2009. godine te 2017. godine postao partner i suvlasnik. Skupa s Markom Studenom i Jernejem Šipošem koautor je više značajnih projekata, među kojima su: preuređenje Slovenske i Cankarjeve ceste u Ljubljani, Tehnološko središte Elektro Slovenije u Beričevu, najviši stambeni neboderi u Sloveniji – projekt Spektra, rekonstrukcija nekadašnje rafinerije šećera Cukrarna i njezino pretvaranje u galeriju suvremene umjetnosti te visokotehnološka tvornica i glavni ured poduzeća Intelligent Mechatronics na Brniku. Za svoj rad je s partnerima dobio niz priznanja: 2016. Zlatnu olovku Komore za arhitekturu i prostor Slovenije, 2019. godine najviše slovensko priznanje za arhitekturu, Plečnikovu nagradu, a kasnije ponovo Zlatnu olovku te 2022. godine Plečnikovu medalju i nominaciju za europsku arhitektonsku nagradu Mies van der Rohe.
Andrea Matošević
Andrea Matošević rođen je 1979. u Puli. Diplomirao je etnoantropologiju i talijansku književnost te završio diplomski studij interkulturalnih studija u Padovi, a doktorski studij etnologije i kulturne antropologije u Zagrebu. Radi na Filozofskom fakultetu i u Centru za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli. Područje je njegova istraživačkog interesa u domeni etnoantropologije, povijesti antropologije/ etnologije, usmene povijesti, teorije multikulturalizma i filozofije. „Mislim da su etnologija i antropologija discipline iz kojih poglavito djelujem i unutar kojih pišem i istražujem“, reći će za svoj istraživački pristup, „više ‘logički i etički sustavi mišljenja’ koji nužno moraju uzeti u obzir vrijednosne ocjene drugih ljudi i pojava i pokušati ih kontekstualizirati odnosno interpretirati i dovesti u međusobnu vezu ako ona postoji, no što moraju biti neutralne, neinvolvirane u klasično-znanstvenom ili prirodoslovnom ključu. U tom smislu volim promišljati neutralnost, no osjetim li strast prema nekoj temi, ne osjećam se dužan biti neutralan. Etičan da, ali to je neka sasvim druga kategorija“.
Valter Milovan
Valter Milovan rođen je u Puli 1975. godine. Sveučilišni je docent i kantautor koji nastupa pod imenom Maer. Radio je kao novinar kulture u Glasu Istre. Predaje na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli, na Odsjeku za talijanistiku, gdje drži kolegije iz talijanske književnosti i kulture. Napisao je: „Bilješke o Pasoliniju“ (2011.), „Hrvatsko-talijanski razgovorni priručnik“ (2014.) i „Rječnik roverskih i okolnih govora“ (Kalčić-Filipi-Milovan, 2014.), Prijevodi: „Svi smo u opasnosti“ (izbor iz Pasolinijevih eseja, 2014.), „Jedan od mnogih epiloga“ (s Mladenom Machiedom, izabrane pjesme P. P. Pasolinija, 2018.) te Pasolinijeve drame „Calderòn, Svinjac“ (2022.). Glazbeni albumi: „Neradni dan“ (2012.), „Hereza“ (Livio Morosin & Maer, 2018.) i „Žuti bog“ (2020.). Objavljivao je u časopisima: Annales, Studi pasoliniani, Jezik, Hrvatski filmski ljetopis, Tabula.
Gorka Ostojić Cvajner
Gorka Ostojić Cvajner rođena je u Zagrebu. Osnovnu školu pohađala je u Pazinu, Vodnjanu i Puli, gdje je završila gimnaziju. Diplomirala je povijest umjetnosti i francuski jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kao voditeljica likovne djelatnosti radila je u Narodnom muzeju u Labinu, bila je tajnica Labinskih ateliera, suradnica
Mediteranskog kiparskog simpozija, članica Stručnog savjeta pa dopredsjednica i predsjednica. Nakon povratka u Pulu zapošljava se u RO FJIF kao kao voditeljica službe stranih gostiju i dizajna, zatim kao direktorica FJIF, MAFAF-a, Pulskog kulturnog ljeta, Operne sezone i na kraju Pulafestivala. U svojstvu investitora s grupom stručnih suradnika i 12 umjetnika obavila je sanaciju, rekonstrukciju, adaptaciju i dogradnju Istarskog narodnog kazališta u Puli, zatvorenog 18 godina, gdje nastavlja s radom kao voditeljica likovnih djelatnosti sve do utemeljenja privatne Galerije Cvajner u Puli. Kao predsjednica radne grupe Istarske županije za utemeljenje Muzeja suvremene umjetnosti Istre, postala je privremenom, a onda i ravnateljicom institucije sve do umirovljenja.
Latinka Perović
Latinka Perović rođena je u Kragujevcu 1933. godine. S 27 godina bila je predsjednica AFŽ-a Srbije, a kasnije i tajnica CK SK Srbije od 1969. do 1972. godine, kada je s tog položaja zajedno s Markom Nikezićem i suradnicima smijenjena pod optužbom za anarholiberalizam. Autorica je mnogih knjiga i studija, predana istraživačica i lucidan tumač historijskih procesa i društvenih zbivanja, pa ipak je trenutak u kojem je prije pola stoljeća iskoračila iz sfere visoke politike nezaboravno obilježio njezin život i pojavu. Razloga je više, a glavni je u tome što je taj smjer promijenila Titova mitska figura i to, smatra se, mnogo više na štetu vlastitoga nego njezina projekta. Perović je tada pripadala političkom, ali i naraštajnom krugu koji se modernizacijom bavio i kao društvenom promjenom. Tu je agendu komunicirala uvjerljivo i vješto, pouzdajući se u studijske argumente kakvih joj unatoč karijernom uzletu nije nedostajalo. Prijelaz u historiografiju ići će preko njezina drugog magisterija, o kulturnoj politici, a na velika će vrata u znanstvenu zajednicu ući doktorskim studijama o magistralnim temeljima devetnaestostoljetne ljevice u Srbiji.
Blaž Peršin
Blaž Peršin je ravnatelj Ljubljanskih muzeja i galerija od 2009. godine. Od 2003. do 2006. bio je načelnik Odjela za kulturu Općine Ljubljana. Sudjelovao je u provedbi i organizaciji velikog broja izložbi u Sloveniji i inozemstvu (Alan Hranitelj, City Icons, Roberto Capucci, Robert Ballen, Tim Etchels, Water, ruske ikone itd.). Također je sudjelovao u provedbi raznih festivala izvedbene umjetnosti (Exodos, Mladi levi…). Bio je povjerenik Slovenskog paviljona na Bijenalu umjetnosti u Veneciji 2013. te na Bijenalu arhitekture u Veneciji 2010. Član je i predsjednik izvršnog odbora festivala Indigo. Predavao je na brojnim međunarodnim konferencijama i okruglim stolovima s područja baštine i umjetnosti, kao i urbane kulture i kulturne politike. Pod njegovim je vodstvom 2021. godine otvoren umjetnički prostor Cukrarna.
Ivana Peruško
Ivana Peruško rođena je u Puli 1979. godine. Završila je klasičnu gimnaziju u Pazinu, a diplomirala hrvatski jezik i književnost te ruski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od srpnja 2005. godine zaposlena je na Katedri za rusku književnost Odsjeka za istočnoslavenske jezike i književnosti. Od 2007. do 2008. radila je kao lektorica hrvatskoga jezika na Moskovskom državnom sveučilištu M. V. Lomonosov (MGU). Godine 2021. izabrana je u znanstveno-nastavno zvanje izvanredne profesorice na Katedri za rusku književnost Odsjeka za istočnoslavenske jezike i književnosti. Napisala je dvije monografije: „Poetika progonstva“. „Gor’kij i Bulgakov između srpa i čekića“ (2013), „Od Oktobra do otpora. Mit o sovjetsko-jugoslavenskom bratstvu u Hrvatskoj i Rusiji kroz književnost, karikaturu i film. 1917. – 1991.“ (2018). Dobitnica je Godišnje nagrade mladim znanstvenicima i umjetnicima Društva hrvatskih sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika, Međunarodnog književnog natječaja LAPIS HISTRIAE i nagrade Josip Badalić za diplomski rad o Iosifu Brodskom. Održala je niz pozivnih predavanja o ruskoj i hrvatskoj književnosti u inozemstvu te objavila osam knjiga prijevoda.
Tatjana Peruško
Tatjana Peruško rođena je u Puli 1966. godine. Redovita je profesorica na Odsjeku za talijanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje predaje suvremenu talijansku književnost. Osim dviju autorskih knjiga („Roman u zrcalu“, Naklada MD, Zagreb 2000.; „Il gioco dei codici. Studi critici sulla letteratura italiana contemporanea“, FF Press, Zagreb 2010.), talijanskoj prozi 20. stoljeća posvetila je pedesetak znanstvenih i stručnih radova na hrvatskom i talijanskom jeziku. Suurednica je antologije talijanske kratke priče pod naslovom „Animalije“ (Naklada MD, Zagreb, 2001.) i zbornika znanstvenih radova „Il doppio nella lingua e nella letteratura italiana“ (FF press i Talijanski institut za kulturu, Zagreb, 2008.). U studiji „U labirintu teorija. O fantastici i fantastičnom“ (Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 2018.) bavi se teorijom fantastične književnosti, a uredila je i antologiju teorijskih tekstova „O fantastici i fantastičnom. Izbor teorijskih rasprava o fantastičnoj književnosti“ (Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 2017.). Bila je supokretačica te članica uredničkoga kolegija Festivala europske kratke priče. Članica je Društva hrvatskih književnih prevoditelja. S talijanskog je jezika, između ostalog, prevela nekoliko knjiga Itala Calvina i Antonija Tabucchija te novije tekstove Emanuelea Trevija i Sandra Veronesija.
Daniel Rafaelić
Daniel Rafaelić rođen je 1977. u Bitoli, Sjeverna Makedonija. Povjesničar je filma i egiptolog. Autor je knjiga „Fantom Durmitora“ (2022.) i „Kinematografija u NDH“ (2013.) te koautor „A History of World Egyptology“ (Cambridge University Press, 2021.), „Hramovi oteti Nilu“ (Hrvatski državni arhiv, 2019.), „Orson Welles“ u Hvaru (2018.), „Expressionism in the Cinema“ (Brill, 2016.) te „Cinema and the Swastika. The International Expansion of the Third Reich Cinema“ (Brill, 2007.). Redoviti je filmski kritičar HTV-ove emisije „Dobro jutro, Hrvatska“, a bio je i ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra te načelnik za zaštitu i restauraciju filmskoga gradiva u Hrvatskoj kinoteci – Hrvatskom državnom arhivu.
Zoran Senta
Zoran Senta rođen je 1945. godine u Banjoj Luci. Ranu mladost i školovanje do studija proveo u Jajcu. Studirao povijest umjetnosti i filozofiju u Zagrebu. Radio kraće vrijeme u Strosmayerovoj galeriji starih majstora, a 1981. godine zaposlio se u tvornici namještaja „Šavrić“. Nakon štrajka radnika dobio otkaz i potkraj 1980-ih pokrenuo vlastitu domaću radinost i izrađivao kožnate torbe. Izdavačku kuću DAF osnovao je 2000. godine i do danas sam izdao sedamdesetak naslova iz područja političkih teorija, ponajprije anarhizma te suvremene likovne umjetnosti, teatra, glazbe, filma i književnosti nadahnutih anarhističkim idejama. U svojoj temeljnoj biblioteci NI DIEU NI MAÎTRE objavio niz anarhističkih klasika (Max Nettlau, Emma Goldman, Gustav Landauer, Errico Malatesta), a u biblioteci FLUXUS objavio zbornik „Dossier Beuys“. Godine 2007. u izdanju DAF-a izašla je knjiga umjetnika Vlade Kristla „Ende der Ordnung“ (420×500). Od značajnijih autora objavljene su knjige Jensa Bjørneboea, Witolda Gombrowicza, H. D. Thoreaua, Juliana Becka, knjige umjetnika Dimitrija Bašićevića Mangelosa, Dalibora Martinisa, Vlade Marteka, Svena Stilinovića, kao i knjiga o neoavangardi i konceptualnoj umjetnosti u Hrvatskoj. De Sadeova Knjiga „Filozofija u budoaru“ koju su dizajnirali Mileusnić+Serdarević nalazi se u zbirci Muzeja za umjetnost i obrt.
Ivan Sršen
Ivan Sršen rođen je 1979. godine u Zagrebu. Osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju završio je u Zagrebu, gdje je i diplomirao povijest i opću lingvistiku na Filozofskom fakultetu 2004. Od 2001. radi u knjižarstvu i izdavaštvu, a od 2004. radi kao urednik za nekoliko nakladničkih kuća. Uredio je brojna publicistička izdanja iz područja glazbe, politike, ekonomije i književnosti. Objavljuje novinarske članke, reportaže i kratku prozu u domaćim i inozemnim časopisima, bavi se književnim prevođenjem s engleskog jezika. Objavio je knjigu priča „Skela – bajke iz automata za kavu“, Sandorf, Zagreb, 2010., kulturnopovijesnu studiju „Povijest zagrebačkih knjižnica“, Fortuna, Zagreb, 2010. (koautor Daniel Glavan), roman „Harmatan“, Durieux, Zagreb, 2013. i knjigu „Halo Bing – intervju s Maxom Bunkerom“, Sandorf, Zagreb, 2019. Uredio je zbirku priča „Zagreb Noir“, Durieux, Zagreb, 2014., koja je objavljena u SAD-u (Akashic Books, 2015). Roman „Harmatan“ objavljen je u grčkom i slovenskom prijevodu. Od 2007. godine suvlasnik je i urednik u nakladničkoj kući i agenciji za zastupanje hrvatskih pisaca u inozemstvu Sandorf. Živi i radi u Zagrebu.
Anita Šikić
Anita Šikić rođena je 1961. godine u Makarskoj, gdje je završila srednju školu. Godine 1979. upisuje Filozofski fakultet: Jugoslavenske jezike i književnost, diplomirala je 1985. godine. Do sada radila u Poslovnoj zajednici izdavača i knjižara Hrvatske (1984.), na Filozofskom fakultetu, u Vjesniku i Večernjem listu, u Nakladnom zavodu „Globus“ (1989. – 1992.) te od 1992. u Hrvatskoj sveučilišnoj nakladi – na radnom mjestu urednice. Od 1995. godine direktorica je Hrvatske sveučilišne naklade. Objavljivala je u stručnim časopisima članke i prikaze. Uredila je više stotina knjiga od kojih su mnoge nagrađene. Od 2005. godine članica je Vijeća Zajednice nakladnika i knjižara Hrvatske te voditeljica Grupacije nakladnika i knjižara znanstvene i stručne knjige pri Hrvatskoj gospodarskoj komori. Članica je udruge Knjižni blok.
Jernej Šipoš
Jernej Šipoš rođen je 1979. godine u Ljubljani. Nakon studija na Fakultetu za arhitekturu stječe iskustvo u više poznatih slovenskih arhitektonskih ureda, da bi se 2010. godine pridružio Marku Studenu i ekipi Scapelaba. Od 2017. je partner i suvlasnik ureda. Zajedno s partnerima je koautor više značajnih projekata, među kojima su: preuređenje Slovenske i Cankarjeve ceste u Ljubljani, Tehnološko središte Elektro Slovenije u Beričevu, najviši stambeni neboderi u Sloveniji – projekt Spektra, rekonstrukcija nekadašnje rafinerije šećera Cukrarna i njezino pretvaranje u galeriju suvremene umjetnosti, gdje je gotovo tri godine nadzirao gradnju. U tom je procesu surađivao s međunarodno uvaženim stručnjacima i umjetnicima, kako u koncipiranju projekata, tako i u postavljanju izložaba i organizaciji događanja. Za svoj rad je zajedno s partnerima dobio niz priznanja: 2016. Zlatnu olovku Komore za arhitekturu i prostor Slovenije, 2019. godine najviše slovensko priznanje za arhitekturu, Plečnikovu nagradu, a kasnije ponovo Zlatnu olovku te 2022. godine Plečnikovu medalju i nominaciju za europsku arhitektonsku nagradu Mies van der Rohe.
Željko Tanjić
Željko Tanjić rektor je Hrvatskog katoličkog sveučilišta i svećenik Zagrebačke nadbiskupije. Doktorirao je 2000. godine na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu. Od 2009. do 2011. godine bio je pročelnik Katedre za fundamentalnu teologiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i direktor izdavačke kuće Kršćanska sadašnjost, a od 2011. rektor je Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Autor je dviju knjiga, uredio četiri te objavio više znanstvenih i znanstveno-stručnih radova iz područja teologije i filozofije. Napisao je veći broj recenzija knjiga, udžbenika i članaka za znanstvene časopise ili zbornike. Održao je niz predavanja na različitim znanstvenim i stručnim skupovima. Služi se talijanskim, njemačkim i engleskim jezikom.
Stipan Trogrlić
Stipan Trogrlić rođen je u Studencima kod Imotskog 1952. godine. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a Franjevačku srednju školu za spremanje svećenika u Sinju. Jednopredmetni studij povijesti diplomirao je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1976. godine. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu – Područni studij u Rijeci završio je teološko-pastoralni smjer 1996. godine. Magisterij znanosti u polju povijesti stekao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu obranom rada „Katolička crkva i istarske nacionalno-političke i idejne podjele (1880. – 1914.)“ (2005.). Na istom fakultetu doktorirao je 2007. godine disertacijom „Katolička crkva u Istri i državna vlast 1945. – 1954“. Došavši u Institut društvenih znanosti „Ivo Pilar“ – Područni centar u Puli, 1992. godine počeo je proučavati ulogu Katoličke crkve u istarskoj novijoj i suvremenoj povijesti. Iz tog je područja objavio više od 150 znanstvenih i stručnih radova te devet znanstvenih monografija – šest samostalno i tri u koautorstvu. Na Odjelu za humanističke znanosti Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli je od 1997./1998. do 2011./2012. godine, kao vanjski suradnik, predavao nekoliko kolegija. Za knjigu „Odnosi Katoličke crkve u Istri i jugoslavenske državne vlasti 1945. – 1954.“ (Pazin 2008.) dobio je 2010. godine nagradu „Ljubica Štefan“.
Damir Uzunović
Damir Uzunović rođen je 1965. godine u Sarajevu. Do sada je objavio tri knjige pjesama: „Brod sa talismanom“, izdavač Veselin Masleša, 1992.; „Mađioničar“, izdavač Svjetlost, 1995.; „Ljudi i ptice“, izdavač Space production, 2005.; knjigu priča: „Kesten“, izdavač Dani, 1996.; roman „JA SAM“ (trilogija), izdavač Buybook, 2021., za koju je dobio najvažniju nagradu u Hrvatskoj, nagradu Fric za najbolju knjigu fikcijske proze objavljene u 2021. godini. Uvršten je u bosanskohercegovačku antologiju proze „Pod pritiskom“ te poezije „Ovdje živi Konan“ i „Zašto tone Venecija“. Pjesme i priče prevođene su mu na više jezika. Direktor je sarajevske knjižare i izdavačke kuće Buybook i programski direktor Međunarodnog festivala književnosti – Bookstan. Radi kao urednik u izdavačkoj kući Buybook u Sarajevu.
Aneta Vladimirov
Aneta Vladimirov rođena je 1980. godine na granici Jugoslavije i Bugarske u malome mjestu Bosilegrad. Završila je studij sociologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu i potom se preselila u Hrvatsku, gdje živi i danas. Profesionalnim angažmanima u Centru za mirovne studije, a potom u Odjelu za kulturu Srpskog narodnog vijeća otvara pitanja odnosa prema prošlosti, društvene i političke moći, pitanja manjinske pedagogije, umjetnosti kao posrednika između zaborava i suočavanja s prošlošću te snage društvenog rituala u procesima pomirenja i drugim sličnim pitanjima koja stoje na putu ozdravljenja hrvatskom društvu i društvima u okruženju. Aneta Vladimirov je pjesnikinja iza koje stoji naslov „Pakao ne možeš poljubiti da prođe“ (Jesenski i Turk) te zajedničke zbirke poezije „Povezija“ (Udruga Domino) i „Na početku novog kruga“ (CeKaTe). U pripremi joj je nova zbirka pjesama radnog naslova „Kost futura“, a u međuvremenu je suvoditeljica eksperimentalne radionice poezije „Artičok“ u okviru Udruge Domino u Zagrebu. U životu i u stvaralaštvu trajno je zainteresirana za poroznost granica kako među društvima i kulturama tako i među različitim umjetnostima, a priliku uređivanja umjetničke knjige „Stille Reise“ autora Nedeljka Dragića smatra profesionalnim privilegijem i nadahnućem.
Dominik Vuković
Dominik Vuković rođen je u Zagrebu 13. 12. 1990. godine. Završava Školu primijenjene umjetnosti i dizajna 2009. godine. Iste godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti gdje se opredjeljuje za smjer grafike. Na trećoj godini studija dolazi u klasu Svjetlana Junakovića gdje se upoznaje s primijenjenom grafikom i ilustracijom. Izlaže na nekoliko grupnih izložaba i četiri samostalne od kojih se ističe samostalna izložba u Laubi pod nazivom „Hahari i žabe” gdje predstavlja seriju crvenih crteža o djetinjstvu i odrastanju. Dobitnik je prve nagrade za vizualno rješenje plakata „Dani poljskog suvremenog filma” 2013. godine. Na međunarodnoj izložbi minijatura 2014. godine u Zaprešiću osvaja treću nagradu. Sudjeluje na značajnoj umjetničkoj rezidenciji „AIR Krinzinger” u Istri u mjestu pod nazivom Kuberton. Nakon diplome djeluje u kolektivu „Space Shuttle” s Klarom Rusan i Martinom Hrastićem. Surađivao je s kolektivom Pimp my Pump u ateljeu ulične umjetnosti Lapo-Lapo. Ilustrirana novela „Dugog putovanja cilj” (Mala zvona, 2019.) njemačkog autora Michaela Endea i slikovnica hrvatskog pisca Zorana Ferića „San ljetne noći” uvrštene su među 25 najljepše oblikovanih naslovnica 2019. godine u Hrvatskoj prema izboru Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Za autorsku slikovnicu „Svjetlana i sni o letu“ (Mala zvona, 2020.) dobio je nagradu „Grigor Vitez“. Živi i radi u Zagrebu.