Povratak: Kada se životi odvoje

Povratak: Kada se životi odvoje

Piše: Predrag Finci

(poglavlje iz knjige Tekst o tuđini, Demetra, Zagreb 2007.)

Bosonog, izubijan, u prnjama, na koljenima. Na njega se spuštaju očeve ruke i brižni pogled. Tako izgleda Rembrandtov Povratak bludnog sina. Sebe samog sam u toj slici vidio, kada bih se poslije dana izbivanja skrušeno, kradomice uvukao u svoju sobu u roditeljskoj kući. Nije više tako. Moja zemlja je u ratu razarana, i majka mi u ratu umrla, u roditeljskoj kući neka nova lica. Slika doma je jednom feminizirana, kao simbol okrilja i skloništa, drugi put je slika patrijarhalnog autoriteta, kome se treba podrediti ili se od njega odvojiti. Priče o “zavičaju”, “odlascima kući”, “rodnom kraju” i “ognjištu” u mom su gradu ispredali oni koji su došli sa sela. Povratak domu je za mene postao pastoralna tema, idealizirana slika sela u koje se njegova djeca ne vraćaju. Nisam sklon povratcima: sa prijateljima sam se razilazio samo jednom, nisam se vraćao starim ljubavima, čak ni jednom napisanim tekstovima….

“Prije nego odem na put bez povratka, u zemlju tamnu i u sjenu smrtnu…” (Job, 10, 21). Odlazi se u tuđinu, avanturu, progonstvo, prokletstvo… Od legende o Jobu preko Hamleta do danas ponavlja se da nema povratka. Postoji ipak i čuveni spjev o jednom povratku – Odisejevom. (Luko Paljetak je zapisao da “mrzi Odiseja samo zato što se vratio”, na što će moja uvijek dobro raspoložena prijateljica: “A ja Penelopu zato što je čekala”). Povratak na staro je kraj jedne pustolovine, putovanja, katkada i znak poraza. U školskoj lektiri sam naučio da povratak nije najbolja stvar. Takav je bio Krležin Povratak Filipa Latinovicza, razočaravajući u mnogim pričama koje sam čuo, a i sam sam iskusio da to baš nije najmudrija odluka, da je “dom, sve dalji”. Ostajte ovdje, a ako odete ne vraćajte se – tako bi se mogla sumirati poetika nostalgije nastala u zemlji iz koje potječem. Osoba se vraća samo onome od čega je otišla. Kao što nema “povratka filozofiji” onome koji je stalno obuzet filozofskim pitanjima, tko živi s filozofijom, tako nema ni povratka domu onome koji iz doma jest izašao, ali ga u sebi nije napustio. “Povratak u osnovu” je hegelijanski koncept utemeljenja. Od onoga pak što čini osobnu osnovu nikada se ne može otići. S tobom je, jasno iskazan ili utajen. Prošlost je sjenka tvog bića. Jednom fantom od koga bježiš, drugi put pribježište. Nije jedan od mojih zemljaka koji još uvijek kazuje da “nema ni dinara”, da ide “u čaršiju”, da “obilazi raju”, obraća se zbunjenim službenicima na svom jeziku, a sve to u Londonu. Govorio sam i sam, ispunjen benjaminovskom melankolijom, da se vraćam domu u svojim knjigama, u jeziku, u sjećanju. Govorio sam da ni od sebe ni svog doma nikada nisam otišao, da se u svakom povratku sebi kroz introspekciju svemu svom vraćam, vjerovao da u odlasku ima nešto sudbinsko, u povratku ganutljivo.

Na aerodrom me vozi moj zemljak. “Prvo smo govorili nikad više nazad. Onda, kada ovdje zagusti, čim se tamo smiri. Sada jedni odlaze da bi pokupili ono što im je preostalo od imovine, drugi na sahrane. Skoro mi svaki kaže da su mu se obradovali prijatelji, a s hladnoćom ga, zamisli, dočekale kolege. I ja bih otišao u posjetu, ali da nikog ne vidim”. Onda se predomisli: “Ma neću više nikad, jednom sam otišao…”. Životna odluka je puna zakletvi, život pun njihovog poricanja.

“Ti malo u posjetu…” – pita me suputnik u avionu – “Poslije koliko?”. “Deset godina”. Poznanica mi se hvalila da se u Sarajevu “krasno provela”, divno joj bilo, “ne kažem kako je jadnim ljudima koji tamo žive, ja više ne bih mogla…”, kao da hoće i sebe i druge uvjeriti da je još vole, da je nisu odbacili (taj strah od odbijanja je uvijek dvosmjeran), a usput se pravda što je svoje napustila, pa brzo dodaje da je njoj “sada bolje nego njima, nisam napravila grešku što sam otišla. Opet ću tamo, ali nakratko…”. Opet prikupljati površne utiske, kakvi dolikuju bezbrižnom posjetiocu. Uistinu se vratio samo onaj čiji je život u potpunosti ponovo u mjestu povratka, tko je tamo sve još jednom započeo. A tko god se vratio svoj je razlog imao. Da bi nastavio karijeru, bio uvažavan, bolji posao našao, da bi bio sa svojima, da se ne bi hrvao s gramatičkim zavrzlamama u tuđem mu jeziku, da bi svojima pomogao, da bi na svome bio, a ponekog i protjerali…

Na sarajevskom aerodromu carinski službenik me pozdravi na engleskom i ja mahinalno na engleskom odgovaram, pa se brzo popravih. Uputi me na šalter za strance. Ispunjavam formular. “Mjesto rođenja”: “Sarajevo”. Nitko me ne čeka, nikakav ključ oko vrata ne nosim. Stan mojih roditelja je proglašen “napuštenim”, iako sam ja tu prijavljen i – eto nezgode – još uvijek živ. Navikao sam da me ili država ili rodbina liši balasta imovine. Uvjeravam sebe da je bolje biti opljačkani nego pljačkaš. I da većeg bogatstva od života nema. Živim u Londonu, sestra mi u Beču, sin u Hagu (kada to rekoh u kavani, jedan izmače stolicu, pa brzo dodah “Radi tamo”), rođaci pomrli ili se raselili. Nastojimo očuvati bliskost preko interneta. Ne čudim se ni kada mi kažu da sam gost u rodnom gradu. U autobusu sjedam na prazno mjesto pored starije seljanke. “Neka si sjeo, da ne sjedim sama”. Izrešetane prazne kuće sa izbijenim prozorima kao crnim očnim dupljama, porušene ograde, prevrnuti pčelinjak, spaljeni zidovi škole, nove raskošne kuće, blještavi restorani… U maloj krčmi naručujem jelo, “veliku porciju”, kažem. Konobar me malo odmjeri “Biće ti puno”. Došao sam kući.

Šetam ulicama ( – ma jeunesse est finie…) od kojih neke sada nose imena ljudi koje sam poznavao. Jedan se i meni iznenadi: “Zar ste vi još živi?”. Umalo mu se ne izvinih. Mnoga nasmijana lica, srdačna pozdravljanja. (“Kad-si-stigao? Koliko-ostaješ? Kako-ti-je-tamo? Jesi li poslom ili onako? Hoćeš-li-se-vratiti? Supruga-dobro? Djeca? A-i-mi-ovdje-nekako-vidiš-i-sam-što-ćeš-desilo se…”). Svakom govorim da se nije promijenio, svako mi govori da se nisam promijenio. Htjeli bismo da nismo, da je sve isto, da ništa nije iščezlo. Onda muk. Među nama jaz različitih životnih prilika. Sadašnjost nam je na različitim mjestima, naši životi se odvojili, nemamo zajedničkih tema, briga, ciljeva, ali čim se strovalimo u uspomene spone uskrsnu. Spone iščezlog života. “Nema došao nakratko, nego ima da ostaneš, pa da nismo najebali samo mi, nego i ti” – kaže mi Nenad. Drugi znanac, pjesnik me izljubi: “Sto godina te nisam vidio” – galami, a onda tiše – “Plati piće, kokuz sam…”. Ponešto se nije izmijenilo. Raspitujem se za kćerku svog prijatelja. “Udala se za muslimana”. Prije koju godinu bi mi rekli što mu je profesija, iz kojeg je mjesta, koliko mu je godina, možda i iz koje je obitelji. Ulazim na fakultet na kome sam dugo radio. Ni jednog od studenata ne poznajem, ni jedan me ne poznaje. Blaga nelagodnost. Onda kažem da nemam namjeru da se vratim, neću tražiti svoje radno mjesto, ostat ću u Britaniji. “Mudro” – odobrava moj kolega, ja klimam glavom, premda ne znam na što točno misli. Raspitujem se o odsutnim kolegama. Umro, penzioniran, ostario… One što su “otišli na drugu stranu” jedva da i spominjemo. Mnogo me više zanimaju moji stari drugari (“Jedino je djetinjstvo nerazorivo”), s kojima me veže nježnost uspomena, prisnost i osjećaj pouzdanosti, drugari s kojima razgovaram kao da smo još jučer bili zajedno. Domovina je mjesto u kome te se sve tiče, jedino gdje se osjećaš, ma koliko dugo izbivao, kao da nikada nisi ni otišao. I kada bih rekao da je “sve drukčije” znao bih u odnosu na što i na koji način je drukčije, jer znam kakvo je ono što je još uvijek “isto”.

Odlazi se u nepoznato, u novo, vraća u znano, očekivano. Svatko se domu vraća s ljubavlju i mržnjom, s osmijehom i gorčinom, s golemim jadom i sretnom zebnjom. Sanjari bi da od povratka naprave pompoznu melodramu, a najčešće ih prati bojažljivo mjerkanje i strah od odbijanja. Mnogi od takvih kažu da u starom domu više ne očekuju ništa, a nadaju se svemu. Svatko od nas jest ono što je bio, ali još više ono što je postao. U odlasku identitet se ne gubi, nego naglašava, u povratku preispituje: pripadam li još onome čemu zahvaljujem svoje porijeklo? Gdje je sada ono što je “moje”? I u odlasku i u povratku u identitetu se iskazuje i umnožava Razlika. Pravo pitanje povratka jest pitanje o mogućnosti istinskog susreta – susreta sa svojim vlastitim i susreta sa Drugim. Možemo li u otvorenosti još jednom ostvariti komunikaciju i zajednicu s onim što jednom napustismo? Ili će povratak biti trajno popraćen osjećajem besciljnosti, suvišnosti, samoće…? U povratku bi da nadoknadimo izgubljeno i da izmirimo dugove, ali samo potvrđujemo gubitke.

Povratak je dvostruk događaj: povratak percepciji znanog i unutarnjoj mjeri stvari. Sve se promijenilo u odnosu na cementiranu uspomenu prošlog. Povratak je zasnovan na želji da se u onome čemu se vraćamo prošlo ponovi, da se nađe izgubljeno “isto”. Ali, ni u “istu rijeku nije moguće zagaziti dva puta” (Heraklit, Fragment 91). Povratak potvrđuje da ga ne može biti. U svakom povratku vraća se starom koje je novo, nanovo dolazi u isto, koje to više nije. Ni ono gdje se dolazi, ni onaj koji dolazi. Zato je svaki potpuni povratak mnogo više poetska metafora i/ili simbolična gesta, nego stvarni događaj. Kao stvarni pak događaj povratak domu postaje eho prohujalog doba, koje se jedino kroz sjećanje još jednom uspostavlja, čime se ujedno nanovo otvara stvarnom osobnog identiteta, identiteta u kome “biti u domu” znači “biti sa sobom”, identiteta koji je uveliko formiran u onom dramatičnom “između”: između doma i svijeta, između sjećanja i zaborava, između sačuvanog i izgubljenog. U povratku se svatko sa sobom i svojim svijetom još jednom suočava. Svatko se suočava sa onim što još jest i onim što više nije. Zato je u svakom povratku i bola i radosti, zato je u svakom tako mnogo bolne radosti.

(S druge strane, na klupi, Svjetlana. Popravlja kosu, smješka se, dobre je volje, ali ne smijem da joj priđem, jer znam da je umrla, ima tome godina).