Piše: Emir Imamović Pirke
Povratak je, prema definiciji, „vraćanje onoga što je bilo prekinuto, obustavljeno“.
Posljedici treba uzrok, a upravo je u njemu, odlasku kao uzroku, razlog što je posljedica moguća isključivo tehnički, kao – kaže još jedna definicija – „voljan dolazak na polazno mjesto“. Suština povratka je kao potraga za Atlantidom. Da bi povratak zbilja bio „vraćanje onoga što je bilo prekinuto, obustavljeno“, vrijeme mora postati prostor, a prostor ostati zaštićen. Ljudski rod, kao što znamo, nije na visini zadataka i njemu zahvaljujući konkretan prostor – kuća, stan, osnovna škola ili specijalistička ambulanta – postaje građevinski otpad.
Koliko god bio „voljan dolazak na polazno mjesto“, recimo u rodnu kuću iz čijeg poda raste korov, dok crijep ne zaklanja pogled ka zvjezdanom nebu, nemogućim postaje „vraćanje onoga što je bilo prekinuto, obustavljeno“.
Mudri internetski citat mogao bi glasiti: Ništa ne može biti kao što je bilo i ništa neće biti kao što jest. U potpisu: Stanovnik društvenih mreža s trokutom pizze pored tipkovnice.
“Filip je osjetio kako se u njemu rastvaraju daleke, pomrle slike, i tako mu je bilo, kao da pred neshvatljivo ogromnim prostorima stoji potpuno sam”, napisao je prije točno devedeset godina Miroslav Krleža u romanu „Povratak Filipa Latinovicza“.
„Rijetko se vraćam u zemlju svog porijekla, a to činim samo onda kada me okolnosti na to prisile. Znači li to da mi Planina ne nedostaje? Naravno da mi nedostaje – Bog mi je svjedok! No, postoje ljubavni odnosi koji funkcioniraju prema modusu nedostajanja i udaljenosti. Čim si negdje drugdje, možeš proklinjati odvojenost i živjeti u predodžbi da je dovoljno vratiti se. Oči ti se otvore čim dođeš na lice mjesta: udaljenost je čuvala ljubav, poništavanjem udaljenosti izlažeš se riziku poništavanja ljubavi. Iz tog razloga već niz godina udaljenost uzgajam kao da zalijevam napola mrtvo cvijeće na prozoru“, piše Amin Maalouf u memoarskom remek-djelu „Porijeklo“, kod nas objavljenom prošle, 2021. godine u izdanju Naklade „Ljevak“ i prijevodu Ivane Šojat.
Negdje na pola vremena između Krleže i Maaloufa, točnije između „Povratka Filipa Latinovicza“ i „Porijekla“, Meša Selimović je objavio jednu od dvije najvažnije svoje i naše knjige, roman „Derviš i smrt“ u kojem kaže: „Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto, čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto ili nametne uslove. Kuda i kako da ide? Nemoj da se smiješ, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad, stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože mijenjamo. I opet se vraćamo smireni, utješljivo prevareni.“
Odlazak može biti svakakav: afektivan ili promišljen, iznuđen puščanim cijevima ili epidemiološkim mjerama. I razlozi mogu biti razni: ide se, kako se to već kaže, trbuhom za kruhom, srcem za već nečim s čime se rimuje, na privremeni rad što traje do mirovine… Otići se može svakako: u izbjegličkoj koloni ili obiteljskom automobilu, organiziranim prijevozom, u tišini zore ili uz fanfare i pozdravnu pjesmu zbora koji ton ne može pogoditi niti granatom, po cigarete što se kupuju dok svatko svakoga ne zamrzi do zaborava…
„Voljan dolazak na polazno mjesto“ da bi se našlo ono „što je bilo prekinuto, obustavljeno“ uvijek je isti. „Utješljivo prevareni“ otkrivaju kako je, sasvim naivno, ali zato i ugodno, bilo „živjeti u predodžbi da je dovoljno vratiti se“. Čak i ako se čini kako je sve navlas isto kao što je bilo nekada, opet se „rastvaraju daleke, pomrle slike“, pa onaj što se vratio „pred neshvatljivo ogromnim prostorima stoji potpuno sam”.
Unutarnji slide show boli, a od kajanja zbog odluke o povratku nema koristi. Ono je, to kajanje, nimalo ljekovito, dok drugih, legalnih ili zakonom zabranjenih supstanci za trajno uklanjanje boli izazvane traženjem prošlog, zauvijek prošlog vlastitog života, nema.
Samo se u fikciji sve može nastaviti točno od trenutka u kojem je prekinuto. Stvarnost do takvih scenarističkih rješenja ne drži.
Povratak, shvatili ste iz iritantno dugog uvoda, nije ništa drugo osim kretnja s točke B na točku A. To što su i polazište i odredište poznati, prokleto poznati, važno je tek zbog mogućnosti putovanja bez korištenja aplikacije za navigaciju.
Odlasci ne moraju nužno biti bolni. Povratci uvijek jesu. Međunarodni majstor verbalnih akrobacija i nogometni trener Miroslav Ćiro Blažević jednom je rekao: „Što su očekivanja veća, to su razočarenja nakon poraza gora.“ Ima li većeg razočarenja od spoznaje da vlastiti, prošli život više ne postoji, da se s njegovim krhotinama ne može ništa i da su brižljivo čuvana sjećanja tek „napola mrtvo cvijeće na prozoru“ koje se mora zalijevati jer, ipak, „čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća“, a to što ponekad povjeruje da ne pripada nigdje i da nikada nije pripadao, samo je „privid slobode“?
Ako je novac pogonsko gorivo entuzijazma, a jest, da se ne lažemo kada već nema velike potrebe, tada se može reći i da je razočarenje nuklearni pogon umjetnosti. Zato Povratak jest velika, jako velika i jako važna tema. Dom hrvatskih branitelja u Puli kao mjesto održavanja Sajma knjiga i autora – Sa(n)jam knjige u Istri, tek je famozna točka A. Ništa više i ništa manje od toga i na njoj više ništa i nikada neće biti isto, ma koliko se činilo da jest i da hoće. U ovom, barem u ovom slučaju, srećom da je tako: „Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje.“
Osjećati se starim s dvadeset i osam je, blago rečeno, neozbiljno. Dakle, ne vraćamo se. Samo započinjemo.
Opet.