Piše: Viktor Ivančić
Prije nekoliko godina uredništvo uglednoga hrvatskog dnevnog lista odlučilo je utažiti čitalačku glad za uzbuđenjima „rekonstrukcijom“ jednoga kolektivnog „putovanja bez povratka“.
U nadnaslovu je precizirano da je riječ o „rekonstrukciji tragedije u Austriji“, a u tu je svrhu preko čitave naslovne stranice objavljena fotografija koja prikazuje praktički kompletno ljudstvo redakcije što se zbilo u kamionu s otvorenim stražnjim vratima. „Kako je tek bilo njima!“ – glasio je krupnim slovima otisnuti naslov.
To „njima“ odnosilo se na izbjeglice koje su, par dana ranije, u kamionu istih dimenzija izgubile živote. Evo i podnaslova: „71 izbjeglicu krijumčari su smjestili u 14 kvadratnih metara kamiona i odveli u strašnu smrt. Među njima i četvoro djece. Naši novinari i urednici natiskali su se u jednako velik kamion da bi rekonstruirali čin nezamislive bešćutnosti.“
Nedovršena reportaža
Bio je to klasičan primjer nedovršene reportaže. Slijedeći tragičnu sudbinu izbjeglica, novinari i urednici uspjeli su ući u kamion, ali im nije pošlo za rukom da, slijedeći tragičnu sudbinu izbjeglica, iz kamiona ne izađu. Ipak, ono što je izazovno u žanrovskom pogledu jest činjenica da se tek puna svijest o tome da će reportaža ostati nedovršena ispostavlja kao razlog njezina nastanka.
Tajna smrti – preciznije: „strašne smrti“ – ostala je dakle neotkrivena i neopisana, ne računamo li pompozni doprinos njezinoj mistifikaciji. Ključ novinarskog podviga bio je sadržan u neobavljenu poslu. „Rekonstrukcija“ se pokazala mogućom jedino uz izostavljanje njezina najdramatičnijeg elementa. Štoviše, kompletan sadržaj novinskoga priloga nije obuhvaćao ništa drugo osim duboke provalije između aspiracija i mogućnosti, između deklarirane namjere i planiranog ostvarenja.
Svejedno, izvjestioca to nije spriječilo da emocionalizira vlastito iskustvo i uloži ga u zaključak koji nije mogao biti politički korektniji. „Tek kad se, makar ovako provizorno, nađeš u kamionu, shvatiš da se u njemu nisu nalazile izbjeglice nego naša braća, ljudi.“ Da nije bilo odvažnog izlaganja kamionskoj avanturi, naguravanja s kolegama u kratkoj foto-seansi, spoznaja o migrantima kao „našoj braći“, odnosno „ljudima“, ostala bi nedosegnuta.
Ostatak štiva, zbog onog što je označeno kao „makar ovako provizorno“, a to će reći zbog odustajanja od iskušavanja stvarnih razmjera agonije poginule braće, vrvio je tipičnim dilemama iz oblasti masmedijske pornografije. Na primjer: „Jesu li se stali međusobno ubijati? Kako su se oni snažniji odnosili prema slabijima? Jesu li one koji su najviše paničarili jednostavno podavili golim rukama?“
Simulacija suosjećanja
Preko spektakularizacije (tuđeg) stradanja i simulacije suosjećanja, uz popratna draškanja čitateljske mašte, svjedočili smo dojmljivom (a na momente i imbecilnom) nastupu komercijalnog humanizma, sa svim revijalnim ukrasima koji uz to idu. Nastojeći u što većoj mjeri eksploatirati jedan tragični događaj i jednu ekstremnu situaciju, tiskani medij kao da se upustio u ispitivanje tržišnog potencijala čovjekoljublja.
Uobičajenom policijskom rekonstrukcijom kriminalnog djela – recimo umorstva – pokušava se otkriti kako su žrtve stradale (tko je i na koji način prouzročio njihovu smrt), dok je novinarska „rekonstrukcija“ sugerirala da nastoji dočarati kako su žrtve patile. Takav je pothvat neizbježno obilježen morbidnom ironijom: spektakl uživljavanja u sudbinu drugoga postaje utoliko veći što je manja namjera da se dosljedno podijeli njegovo iskustvo, naime iskustvo smrti, „putovanja bez povratka“.
Stoga je, umjesto o uživljavanju, prikladnije govoriti o umrtvljavanju, ali, ali, ali – s obzirom na to da imamo posla s medijskom operacijom u novinarskoj izvedbi – riječ je prije svega o umrtvljavanju publike. Dakle o stvarnome proizvodu medijske industrije koji će biti dodatno pasiviziran, dobro zabavljen i nahranjen odgovarajućim osjećajima.
A glavni junak nedovršene reportaže zapravo je bio kamion s ugašenim motorom. Vozilo koje, postojanim mirovanjem, iznevjerava svoju svrhu. Kotači koji se ne pokreću i tek time postaju oruđe simulacije. Ostalo su živi modeli za mrtvu masu: sedamdesetak uposlenika redakcije koji disciplinirano ulaze u 14 kvadrata kamionskog prostora (dok vozač trusi pivo u obližnjem kafiću), slikaju se za naslovnu stranicu te vraćaju u ostakljeni radni logor, „da bi rekonstruirali čin nezamislive bešćutnosti“.
Eto realnog rezultata: umjesto rekonstrukcije „putovanja bez povratka“, dobili smo izvještaj o povratku bez putovanja.
Teško mi je bilo oteti se utisku da je infantilno uredništvo dnevnog lista, ostvarujući takvu reportažnu zamisao – da se materijal za uzbudljivi novinski prilog namakne povratkom na mjesto s kojega se nije otišlo – zaprepašćujuće uspješno ilustriralo manevarske namjere i dosege pretežnoga dijela današnjeg novinarstva. Ono je tu da zajamči statiku permanentnoga kretanja. Ono je tu da prodajom magle iznosi stvari na vidjelo. Da „rekonstruira“ nedokučivo, a previđa očigledno.
Tada, prije nekoliko godina, iživljavao sam se tim povodom u jednome tekstu upućujući maštu čitatelja u suprotan smjer: recimo da je, nakon ukrcaja novinarsko-uredničkoga kadra u kamion, vlasnik lista, riješen da sabotira planirani prekid rekonstrukcije „putovanja bez povratka“, iznenada zaključao stražnja kamionska vrata i naložio šoferu da vozi sljedećih nekoliko dana, dok putnici ne zakuhaju, odnosno dok ne dovrše započetu reportažu… Problem je što bi mu u tom slučaju bio nužan postmortalni izvjestilac, a on ne postoji.
Ili ipak postoji?
Zapisi sistemskog ubojstva
Takvim bi se možda mogao smatrati moj pokojni prijatelj Vladimir Matijanić, novinar koji je svojim talentom i integritetom odstupao ne samo od kvalitativnog prosjeka, nego i od masovno usvojenih pravila struke što je nezadrživo vode u servisnu djelatnost.
Tonski zapisi Vladinih bezuspješnih telefonskih pokušaja da se dokopa bolnice, objavljeni nakon njegove smrti, stenogrami razgovora s doktorima i drugim medicinskim osobljem – gdje ga se uvjeravalo da mu nije potrebno bolničko liječenje, da umišlja vlastitu bolest i da, ako već nije u stanju doći do WC-a, može pišati u lonac – predstavljali su nehotičan, ali neumoljiv zamah istraživačkoga novinarstva, reportažu koja je do detalja osvijetlila brižno čuvanu tajnu. Ne onu o smrti, nego o sustavu koji upućuje u smrt, a trebao bi od smrti spašavati. Dakle o sistemskom ubojstvu.
To je bogme bio dokument kojim je vjerodostojno „rekonstruiran čin nezamislive bešćutnosti“, premda ga je sistem, učvršćen arogancijom vladajućih, podnio bez težih oštećenja. Međutim suprotno reklamiranoj ambiciji redakcije dnevnog lista, Vlado je htio da se od smrti udalji, ne da joj se približi. On je i u svome profesionalnom životu prezirao mistifikatorske pristupe zbilji, omiljene u žurnalizmu našeg doba, tim prije ako su oni podrazumijevali čovjekoljubnu intonaciju.
Odatle svemirska udaljenost između dvaju novinarskih angažmana, onoga pomno režiranog i onoga nehotičnog: s jedne strane tabloidno artikulirana laž koja proizlazi iz hinjene brige za drugog u najširem smislu, za „našu braću“ i za „ljude“, a s druge okrutna istina kao posljedica pokušaja da se čovjek pobrine za sebe.
Zanimljivo? Humanizam kao modni dodatak informativne torture?
Nakon zadnjeg telefonskog poziva posada vozila hitne pomoći došla je u Vladin stan, pregledala ga i ustanovila da ga ne treba voditi u bolnicu. Sat i pol vremena kasnije ista ekipa, poslije bezuspješnog pokušaja reanimacije, ukrcala je Vladino mrtvo tijelo u bolnički kombi. Kotači su sada u pokretu, ide se na „putovanje bez povratka“.
Novinarstvo – ono koje vrijedi – umire.