Piše: Ivana Peruško
„Pokraj ceste stoji djevojčica, ima oko sedam godina… Visi joj slomljena ruka na nekoj niti, kao na poderanoj krpenoj igrački. I te oči u obliku maslina ne skidaju pogled s mene… U šoku je od boli… Skačem s kamiona da je uzmem u ruke i odnesem našim medicinskim sestrama… Ona se prestravljena otima i vrišti kao divlja zvijer. Bježi i vrišti. Ručica visi, samo što se sasvim ne otkine… Ja također trčim i vičem… Dostižem je, grlim, gladim. Ona me grize, grebe, sva drhti (…) I meni, kao grom iz vedra neba, sine: ‘Ona ne vjeruje da je ja želim spasiti. Ona misli da je želim ubiti…’. Rusi ništa drugo ne mogu. Oni samo ubijaju…“, ovako glasi jedno od najpotresnijih svjedočanstava takozvane „filozofije iščeznuća“ koje je zabilježila bjeloruska spisateljica Svetlana Aleksijevič u dokumentarističkome romanu „Pocinčani momci“ (Edicije Božičević, 2022).
Ne samo da se povijest ponavlja, nego to čini s udeseterostručenom ironijom, okrutnošću i žestinom. Danas, trideset i tri godine nakon što su „Pocinčani momci“ – svjedočanstva o ratovanju mladih sovjetskih vojnika u Afganistanu – ugledali svjetlo dana, te traumatične bilješke o fizičkoj, psihičkoj i emocionalnoj unakaženosti pogađaju nas gotovo nepodnošljivom težinom svoje aktualnosti.
Početak nastavka rata
Invazija na Ukrajinu, koju je Vladimir Putin u gotovo hiperrealističnom sovjetskom diskursu (u maniri kakvoga shizofrenog postmodernističkog staljinista) 24. veljače 2022. godine oko pet sati ujutro imenovao „specoperacijom“, nije početak, nego je nastavak rata koji u Ukrajini traje od 2014. godine. Posrijedi je, poslužit ću se izrazom francuskoga povjesničara Pierrea Norae, jedan od onih velikih „događaja spektakla“ snažnoga simboličkoga naboja, i to kataklizmičkih, da ne kažem apokaliptičnih razmjera.
Svjedoci smo događaja koji će zauvijek promijeniti slavenski svijet, ali i onaj neslavenski.
Takvo se što nije moglo ne odraziti na „Slavenski đardin“, ali i na brojne ruske i ukrajinske goste koji su na Sajmu gostovali i prije njega. Znamo da je ona velika i prava ruska književnost, ona koja je – da stvar bude ironična – i proslavila Rusiju, bila oduvijek u opoziciji i borbi s njezinom vlasti, zbog čega su je razni ruski vladari stoljećima pokušavali zabraniti, prognati, izmučiti, zataškati. Ipak, pokazala je svoj najjači adut – ona je, unatoč smrti autora (i u doslovnom i u prenesenom, bartovskom smislu), vječna.
Slučaj Bulgakovljeva romana „Majstor i Margarita“ (koji je u tajnosti pisan jedanaest dugih godina te koji je u necenzuriranoj verziji objavljen tek tridesetak godina nakon autorove smrti) najbolja je ilustracija prethodne tvrdnje – književnost je u Rusiji očito dio one sile kojoj se vječno želi zlo (da preformuliram J. W. Goethea), a koja vječno čini dobro. Stoga ne čudi da su i naši ruski gosti bili upravo autori koji su emigrirali iz sovjetske Rusije (A. Genis, Lj. Petruševskaja, T. Tolstaja) te koji se nisu bojali suprotstaviti zlu (Lj. Ulickaja, S. Lebedev, G. Jahina) u svojim djelima.
Najveća životna tragedija
Danas, kada je Rusija ostala bez svojih najboljih ljudi – mislioca, umjetnika, pisaca, znanstvenika, novinara – koji su je napustili na neodređeno te koji su, postiđeni i užasnuti barbarskim istrebljenjem koje se već mjesecima vrši u Ukrajini, važno je govoriti. Govoriti ponajprije u ime ukrajinskih žrtava, a potom i onih kolateralnih – neistomišljenika ruske vlasti, onih koji danas osjećaju stid što su Rusi i što im je materinski jezik ruski. U ime onih koji tiho, sa zebnjom i sramom govore ruskim jezikom u Europi, kako je i sama priznala nova Berlinčanka Ljudmila Ulickajа, kojoj je mlada Ukrajinka na jednoj berlinskoj promociji nedavno priznala: „Moram uložiti svojski napor da ne mrzim Ruse.“
Aleksandar Genis je u jednom intervjuu rat u Ukrajini nazvao svojom najvećom životnom tragedijom, ali i svojevrsnim porazom jer unatoč činjenica da je trideset godina stvaralački aktivan i unatoč tome što je objavio čak dvadeset i četiri knjige na ruskom jeziku, nije uspio spasiti Rusiju od zvjerstva koje u njoj trenutno vlada.
Kada smo 2021. godine na „Slavenski đardin“ pozvali njegovu prvu ukrajinsku gošću Sofiju Andruhovič, čiji se roman „Amadoca“ jednom dijelom bavi upravo ratnim traumama iz 2014. godine u Ukrajini, i ruskoga redatelja Vasilija Senina, nismo ni slutili da će to možda biti posljednji put da za istim stolom pulskih restorana u posve prijateljskom ozračju komuniciraju na ruskom i ukrajinskom jeziku dva nadarena vršnjaka kojima jezik i nacionalnost nisu bili ni kamen smutnje ni prepreka.
Sergej Lebedev, koji potječe iz duge loze opstruirane i progonjene ruske inteligencije, još je 2019. godine u Puli upozoravao na to da korijen zla suvremene ruske politike valja tražiti u starome zlu – staljinizmu, s kojim se Rusija nikada nije uhvatila u koštac. I doista, mnogo je toga putinizam posudio od staljinizma i sovjetske mitologije koja je po svojoj prirodi bila manihejistička, hijerarhijska, vertikalna, odnosno totalitarna, zbog čega je najbolje prispodobljuje slika zatvorene tvrđave koja je sa svih strana okružena neprijateljima.
Smrt jednog mita
Mit o Drugom svjetskom ratu, koji se u Rusiji najčešće naziva Velikim domovinskim ratom, od presudne je važnosti bio kako za samoga Staljina, tako i za sovjetski imidž (moćna sila koja pobjeđuje zlo). No kao što je to zapazio Genis, i taj će mit o dobrom humanom sovjetskom vojniku iz Drugog svjetskog rata nakon onoga što se dogodilo u Ukrajini biti nepovratno uništen. Ne samo da je Rusija pretrpjela povijesni poraz u trenutku kada je započela rat, kako tvrdi Lebedev, nego je osudila sve svoje žitelje na postiđenost, a od postiđenosti je gore samo ono što se već mjesecima događa u Ukrajini – smrt.
Sudbina ruskih vojnika koji trenutno ratuju u Ukrajini već je poznata. Opisala ju je Aleksijevič u „Pocinčanim momcima“. Momci koji su bili ispraćeni kao junaci nakon rata bili su dočekani kao okupatori i ubojice: „Vratili smo se sa skorbutom, s paradentozom. Koliko smo samo klora pojeli! Izvadili su mi jedan zub, drugi… Krenuo sam govoriti od boli i šoka (anestezija nije djelovala)… Nisam se mogao zaustaviti… A doktorica me gledala kao da joj se gadim. Sve joj se vidjelo na licu: ‘Puna usta krvi, a on još govori’. Shvatio sam da o nama baš točno tako i razmišljaju: ‘Puna usta krvi, a oni još govore…’“
„Slavenski đardin“ nije mogao ostati imun na rat u Ukrajini, na sve naše ukrajinske autore – Andreja Kurkova, Jurija Andruhoviča, Sofiju Andruhovič – koji su ostavili dubok trag i koje smatramo prijateljima Sajma. A nije mogao ostati imun ni na egzodus ruskih pisaca i prijatelja, na beznađe i nemoć s kojima se nose.
Stvarno i dopušteno
„Sada kada nemamo ništa“ – poručuje jedan od najdarovitijih suvremenih ukrajinsko-američkih pjesnika Ilya Kaminsky – „ostaje nam to malo riječi za koje se možemo uloviti“. Kaminsky je u pravu. Kako da u „Slavenskom đardinu“ govorimo o ratu? Kako da o njemu pišemo, kojim jezikom, kakvim stilom? Kakve će posljedice on ostaviti na slavenski svijet, svijet kojemu i mi, uostalom, pripadamo? Ove ćemo godine to učiniti tako što ćemo zaviriti u ono što Lebedev naziva korijenom zla – u staljinističke godine Mihaila Bulgakova, jednu od najvećih žrtava staljinističke cenzure. A potom ćemo s finsko-estonskom spisateljicom Sofi Oksanen („Pseći park“, Fraktura) i bugarskom spisateljicom Kapkom Kassabovom („Granica. Putovanje na rub Europe“, OceanMore) preći na suvremeno stanje slavenskoga svijeta, uključujući Ukrajinu i Rusiju, te se dotaći njegove i naše budućnosti, rubova Europe i njezinih granica – granica Istoka i Zapada, onoga što je stvarno i dopušteno, nečovječno i nezamislivo.
Ovogodišnji je „Slavenski đardin“ posvećen preživljavanju, surovoj ljepoti na rubu Europe, na rubu pameti.