Kad god bi me netko upitao imam li Facebook profil, što se uglavnom događalo pred deset i više godina, a sporadično se događa i do danas, ja bih kazao da ga nemam i tako u isto vrijeme slagao i rekao istinu.
Slagao bih jer ga imam, a rekao istinu jer ga zapravo nemam. Otvorio sam ga davno, po nagovoru trojice prijatelja iz rane mladosti, danas razasutih po svijetu, kako bismo se negdje mogli nastaviti družiti.
Da nešto ne kažem krivo išao sam provjeravati, skotrljao se do samog izvorišta, što i nije bio dug put, i ustanovio da je profil otvoren 2008. godine. Mogli smo prijateljevati i drugim kanalima, ali je netko predložio ovaj pa je tako i ostalo. Dao sam si nekakvo suludo lažno ime koje je netaknuto prošlo svojevremenu administratorsku raciju i čišćenje od trolova, valjda zato što pod tim imenom nikad nikome ništa nisam komentirao, a do jučer sam bio uvjeren da nikad nisam ništa niti objavio, no tragajući za svojim Facebook počecima shvatio sam, na vlastiti užas, da sam u prvo vrijeme na zid zalijepio par fotografija i dva videa te odgovarao na rođendanske čestitke nekoliko godina u nizu.
Profil u mraku
I dalje mi nije jasno zašto sam ispod lažnog imena upisao stvarni datum rođenja. Rođendanske čestitke je slao širi krug prijatelja iz istog grada i iste prošlosti, koji su mi se javljali u prvih godinu ili dvije fejsbukdžiluka, dok sam još pristajao na takva prijateljstva, pa ih se skupilo dvadesetak. Tako je ostalo do danas.
Već više od desetljeća na tom profilu vlada potpuni mrak, s tračkom svjetlosti tek ispod vrata chat sobe u kojoj do danas čuče četvorica bivših dječaka i tu i tamo štogod prozbore.
Naše živo poznanstvo potrajalo je jedva dvije godine, od čega smo se godinu intenzivno družili, onako kako se druže šesnaestogodišnjaci, posve se predajući tom prijateljstvu, provodeći skupa vascijele dane, gluvareći na sve strane i izgarajući u žudnjama i entuzijazmu, rušeći netom stečene socijalne norme i izvrćući naglavce čitav svijet i sve o tom svijetu naučeno. U tom nam je svakako pomagalo ratno stanje i sav onaj jad, krv i strah koji takvo stanje nosi.
Svijet je ionako bio izokrenut, nitko normalan više nije znao pravila, a mi smo ga morali dodatno izokretati, raditi višestruka salta i tako ga dovesti do apsurda i učiniti podnošljivim.
Strah i smijeh
Kad danas pogledam na to vrijeme, shvaćam da smo jedino tako mogli preživjeti. Dani su nam bili neprestano presijecani momentima intenzivnog straha nakon kojeg bi slijedio grlen i žestok pubertetski smijeh. To je bilo zato što bismo svaki put preživjeli. Koliko smo ostali oštećeni i isprepadani, to je drugo pitanje. Ali i bez rata prijateljstva iz tog životnog perioda ostaju duboko urezana u ljudske biografije.
Bezbroj je razloga zašto je tomu tako i mnogi su ih barem dijelom svjesni. Tako se dogodilo da je jedna godina našeg prijateljevanja nadrasla sljedećih dvadeset osam i učinila da se svih dvadeset i osam nas četvorica i dalje družimo. U početku pismima preko Crvenog križa, potom običnom poštom, nakon toga mailom, da bi to konačno nastavili činiti u virtualnom Zuckerbergovu unajmljenom sobičku.
Kroz sve te godine sreli smo se tek nekoliko puta. Samo jednom sva četvorica. Nikad u gradu iz kojeg smo potekli.
A o čemu onda mi to pričamo još otkako se zamomčismo pa sve dok usput, evo, i ne ostarismo? Uglavnom o svemu i svačemu, a ponajmanje o našim svakodnevicama, poslovima, ženidbama i razmnožavanjima, zapravo ponajmanje o onome o čemu se u takvim prilikama najčešće priča. Bit će da se toliko dugo i družimo jer razgovori poteku kao da se nikad nismo ni rastajali.
Jednom smo se sasvim slučajno istovremeno zatekli kod gazde Marka u najmu te zajednički na streamingu odgledali finale kupa između Dinama i Istre. Sva četvorica smo zdušno navijali za Istru, kao da smo od povoja dojeni mlijekom poluotoka, usput se žestoko zajebavajući.
Ona prošlost i onaj grad
Ali priče nas počesto vrate u onu prošlost i onaj grad bez kojih ovog druženja ne bi niti bilo. I kako vrijeme odmiče to na vidjelo sve više izlazi da se sjećamo različitih stvari ili pak iste stvari različito pamtimo.
Spomenuo sam tako jednom zgodu kad su me iz dosade i obijesti po gradu lovila dvojica starijih maloljetnika ogrezlih u kriminal, a sve zbog moje duge kose koja je privukla njihove šake i usput im otkrila još važniji razlog za degenek, a to je neadekvatnost mojih krvnih zrnaca. Dugo sam se sakrivao i bio u velikom strahu. Tog dijela se sjećamo svi, a nastavka se bistro sjećam jedino ja, dvojica kroz maglu, a treći nikako.
Naime, iz očaja sam se za pomoć obratio jednom kolegi iz razreda koji je imao bratića mnogo ozbiljnijeg kriminalnog života od ove dvojice. Kad je taj saznao da imamo bend i da nešto sviramo, a samim tim imamo čime i trgovati, dogovor je bio brzo postignut i problem nekoliko dana kasnije riješen.
Dobili smo kasetu „The Best of Toma Zdravković“ uz pomoć koje smo trebali skinuti akorde pjesama, da ih ovaj uz svog osobnog gitarista može pjevati kad god poželi. Okupili smo se tako nas trojica grungera, u bermudama i kariranim košuljama odrezanih rukava odjevenih preko kariranih košulja s rukavima, dugih i prilično zamašćenih kosa, i toliko dugo udarali po gitarama, pjevali i zapisivali akorde, da je Toma već počeo bolno zavijati iz kasetofona kojem su se potrošile baterije, u to doba neizostavan gadget proizašao iz redovitih i dugotrajnih restrikcija električne energije.
Nekad sam razmišljao o tome napisati priču, no odustao sam iz nekoliko razloga, između ostalog i zbog toga što je idealan naslov za nju već bio smišljen i iskorišten, još davno prije samog događaja. Priča se, naravno, trebala zvati „Kako je propao rokenrol“. Bi li ona bila izmišljena ili stvarna, kad je se sjećamo na tako različite načine? Za priču je to sasvim nebitno, ali za mene i moj život nije.
Možemo li išta sa sigurnošću tvrditi nakon tolikih godina? Ako ne možemo, ima li onda ikakve mogućnosti stvarnog povratka kad pouzdanog povratka nema ni u mislima? Jesu li svi ti naši razgovori tek sitni prividi povrataka, metadoni za očajnike sapete prošlošću kojima dokazi zajedničkog bitisanja naočigled hlape i cure kroz prste? Ili da skrenem u vulgarnost pa upitam, možemo li večeru koja nam je loše sjela ili vino burne noći povratiti u izvorno stanje?
Demodirana moda
Bit će da od tih pitanje potječe ovo moje podugačko Facebook povjeravanje, da ne kažem autanje, pred širom zajednicom. Dva su osnovna uvjeta za povratak, napuštanje mjesta kojem pripadamo i vrijeme koje protječe dok nas na tom mjestu nema, a to su ujedno i elementi koji povratak čine nemogućim. Mjesto kao nešto statično, što na nas čeka, i vrijeme koje je u neprestanoj kretnji i koje to naše mjesto, sa svim što mu pripada, mijenja. Otprilike onako kako mijenja i nas. Što nas duže na nekom mjestu nema, to je i mogućnost povratka manja.
Posljednjih godina privlači me fikcionaliziranje vlastitog života. Davna je to moda kojoj se, evo, i ja pridružujem, uzgred riskirajući da ispadnem demode. Mode me, zapravo, nikad nisu zanimale. Vidi se to i kroz ovo moje zlopaćenje s Facebookom, dok i oni stariji od mene instagramišu i tvitišu, a oni mlađahniji već odavno ne znaju bi li tikakili ili bi tokakili. Kao da s nepovjerenjem promatram telegraf dok svi već odavno koriste telefon. Sve će jednom postati prošlost i koječemu ćemo se imati potrebu vraćati. Historija je istorija. Istorija je storija. Storija je priča. Povijest je pripovijest. Pripovijest je priča. I povijest i istorija su fikcija.
Samo je u umjetnosti, čini mi se, povratak moguć. Od povrataka umjetnost i živi. Jedino tu su prostor i vrijeme pobratimljeni. I nevažno je jesmo li kreatori ili konzumenti.