Razgovarala: Aneta Vladimirov
Čovjek drugog ili trećeg plana, kako sam za sebe kaže Nedeljko Dragić, u hrvatskoj je povijesti umjetnosti i imaginacije općenito ostavio velik i slojevit trag koji je, bez obzira na njegovu umjetničku izvrsnost, moguće pratiti: i bez velikog truda lako je nabasati na Tupka, karikaturu koja očuđuje takozvanog malog ili običnog čovjeka. Dragić je majstor zamišljanja kojem nijedna „običnost“ svakodnevice nije mogla umaći i kao takav, uz svu kompleksnost egzila, apsorbirao je ulične münchenske apsurde i paradokse do kojih slučajni prolaznici najčešće ne drže. No Dragić je sve samo ne slučajni prolaznik i utoliko je naslov „Stille Reise“ uistinu izuzetno djelo.
U različitim društveno-političkim okruženjima vi ste iznova dospijevali u poziciju iz koje je vaš život zapravo krenuo, a to je pozicija samoniklog i samoukog čovjeka koja vas revno prati kroz život. Čini li nam se iz ove naknadne, da ne kažemo postjugoslavenske pameti, da ste uvijek u ulozi izazivača, a ne favorita? Što je to što izazivate svojim stvaralaštvom?
U pravu ste, ja sam praktično samouk u tom svom poslu za koji sam se opredijelio vrlo rano, još u pučkoj školi u vrijeme pisanja po pločicama, a ne na papiru. Sjećam se nakon male mature, negdje na pola nekadašnje osmogodišnje gimnazije, postavljeno nam je pitanje na temu što namjeravamo postati. Svoj sam odgovor dao među prvima. Rekao sam kako ću crtati karikature i raditi crtane filmove, iako u toj školi u stvari nije bilo poduke crtanja. U to sam vrijeme pronalazio druge izvore crteža i linije i tako sam već s 12 godina počeo pratiti štampu, Politiku između ostalih. Otkrivanje svijeta crteža za mene je krenulo stripovima i to najprije Politikinim zabavnikom, a onda, u vrijeme rata od 1943. do 1945. godine, nabavljao sam nekakav zabavnik. Odmah iza rata posve samoinicijativno sam na sindikalnim zabavama crtao takozvanu šaljivu poštu, duhovite razglednice, plakate… Kasnije su u školi, vidjevši moju upornost, poticali crtanje svojevrsnih skripti za različite predmete, koje su onda mogle poslužiti umjesto udžbenika. Za rad i trud tajništvo škole je na nalog direktora Mate Jelića meni isplaćivalo po hiljadu dinara, koje sam ja brže bolje ulagao u nabavu olovaka, papira, knjiga… Tako sam si, kao dijete bravara i domaćice iz prigradske potleušice, mogao priuštiti na primjer „Hamburšku dramaturgiju“ Gottholda E. Lessinga iako mi nije jasno otkud mi ideja da čitam upravo to.
S obzirom na tako ranu okrenutost umjetnosti, jeste li mislili ozbiljno kada ste upisali Pravni fakultet u Zagrebu?
Bio sam vođen željom da pobjegnem iz provincije i izbjegnem odlazak na neki zanat, a svakako i da odgodim odlazak u vojsku. Htio sam učiti i pronaći priliku da crtam i inicijalno sam htio upisati arhitekturu, ali svi su oko mene govorili da nema do doktora i pravnika. Tako sam ja kalkulantski pristao krenuti smjerom činovnika, ali nisam mislio ozbiljno s pravom – iako sam si dao truda i donekle izvršavao svoje ispitne obaveze. No s obzirom na to da sam već s 12 godina slao crteže u Jež i kasnije u Kerempuh, Čičak… moja je pažnja nakon dolaska u Zagreb bila usmjerena isključivo na to, a pravo je izgubilo na pravu, da tako kažem. Otprilike čim sam stigao u Zagreb, potražio sam Studentski list, gdje sam postao tehnički urednik. Nisam se tada ni usuđivao javljati Kerempuhu. To je već značilo mnogo okupacije i posla uz strasno čitanje knjiga koje sam napokon mogao priuštiti u većem omjeru. Kao samouk i uporan, potkrepljivao sam tu svoju unutarnju želju čitanjem i sjećam se da je u tom trenutku na mene najveći utjecaj imao Saul Steinberg, makar sam čitao i o Kleeu, Picassu i mnogim drugima i tako nadoknađivao manjak obrazovanja. Steinberg je na mene djelovao kao potres jer sam zahvaljujući njemu shvatio da može mnogo drugačije u odnosu na tadašnju jugoslavensku karikaturu koja se zadovoljavala protagonistima poput mljekara i direktora. Steinbergovi radovi ohrabrili su me da se suprotstavim tadašnjim trendovima, ali i vlastitim strahovima i golemoj samokritici koja do danas funkcionira krajnje svježe i zahtjevno. Znate, samoukost vas na neki način dovodi u poziciju pojačane samokritike jer ste prepušteni sami sebi i svojoj istinoljubivosti i ne možete se oslanjati na akademske izvore znanja.
Kako ste se, kao netko tko se sam izgrađuje kako god zna i umije, od improviziranja boja i platna u djetinjstvu, do zagrebačkog gradskog nauka, osjećali u Zagrebu, u okruženju vrlo obrazovanih umjetnika i zahtjevnih urednika te javnih ličnosti? Jeste li bili prihvaćeni?
Jesam, kako ne. Danas kad vidim neke svoje crteže znam reći: da sam ja bio urednik u to vrijeme, ovo ne bih objavio. Čak sam kao dvanaestogodišnjak imao bahat ispad pa sam išao uredništvu Ježa slati kritiku o loše nacrtanim glavama listova. Valjda sam ja, dijete seljačke filozofije, bolje tada znao kako nacrtati list, ali nisam mislio ništa loše, niti sam imao dileme, nego sam nekako sebe smatrao ravnopravnim sugovornikom. Prva dilema koje se sjećam vezana je uz moment kada sam se, nakon godinu dana rada u Studentskom listu, ipak usudio otići u Reviju Kerempuh na Marulićev trg, na treći kat redakcije. Nacrtao sam tablu na cijelom hameru na temu „Gužva na ljetovanju“. Dakle, bilo je valjda tisuću figura. Tada je već Fadil Hadžić otišao pa sam crteže predao Vladi Novaku i Milivoju Matošecu, koji su, nakon što su to ugledali, dali da napravim tri ilustracije. Revija je ubrzo prestala izlaziti, a ja sam već krenuo raditi za veći broj drugih novina. U međuvremenu je krenuo opet izlaziti Tjednik kao zamjena za Reviju. Bio je običaj, ako ste redovni suradnik iz Zagreba, da nosite skice i onda urednik izabere što želi. Jednom su izabrali čak 11 mojih skica. Ja sam trkom otišao doma i već za dva dana predao gotove ilustracije. S velikim početničkim nestrpljenjem čekao sam idući broj Tjednika i tim više bio iznenađen da mojih crteža u njemu nije bilo. Nekako sam se nadao da će ipak neka od ilustracija izaći u idućem broju ili broju nakon, ali od toga se ništa nije dogodilo. Ta me je dilema prilično pokolebala, tako da sam prestao slati skice. Nakon nekog vremena iz pozicije kina Balkan prema raskršću Gundulićeve krenuo sam prema Masarykovoj i naletio na urednika, kojeg nije bilo teško prepoznati kao visokog čovjeka koji dostojanstveno šepa. Pokušao sam ga izbjeći prelazeći na drugu stranu ulice, ali ni ja njemu nisam umakao. Dozvao me i u čudu pitao zašto me nema i nakon toga su moje skice opet u golemim količinama ambiciozno pristizale na treći kat. Tako me ipak ta prva dilema nije trajno unesrećila, makar mi je dala misliti. Kasnije sam se u Zagreb filmu morao boriti za autorski film, a pritom raditi valjda najviše komercijalnog posla radi vlastite egzistencije. Ja sam sve vreme plivao bez pojasa za spašavanje i svaka je sretna slučajna okolnost mnogo značila. Tako je nekako nastala moja filozofija da je protok vremena najvažniji, da ništa nije vječno i da je sve u kretanju. Čovjek mora pronaći svoju mjeru što je preciznije moguće, da život ne proklizava kao što to znaju činiti figure u animiranim filmovima kada nisu usklađene s brzinom vožnje pozadine.
Sami ste se učili animaciji, baratali vremenom i prostorom po osjećaju?
Da, zaista je bilo tako – bez ravnala i štoperice. Sjećam se boljih od mene, poput animatora Jutriše i Grgića, koji su, primjerice, imali muke s paralaksom i spomenutim proklizavanjem. To su sve tehničke greške koje smo putem rješavali jer nije da je baš bilo previše izvora znanja o animaciji tada. No ja sam osjećao odnos pokreta vremena i prostora jer sam nekako logički dolazio do toga i shvaćao moć grešaka koje nastaju u numeraciji i koje su, primjerice, proizvele specijalni efekt eksplozije. A mene je to nepoznato – što se isprva čini kao greška, ono što ne znam – jako zanimalo. Tako sam razvijao iluziju kao najbolje sredstvo izražavanja. Sada mnogi govore kako je komunizam bio iluzija, a ja bih rekao da je upravo u moći njegove iluzije bila njegova snaga i naprosto ne ide bez iluzija – nigdje, nikako, ni danas, ni prije.
Govorili ste o tome kako vam je u školi predavao sin Ferde Kikereca i kako vam je, vidjevši da rado crtate sve što vidite, davao zadatke da crtanjem izrađujete neku vrstu učila za drugu djecu ili da izrađujete reljefe. Interesantno je da ćete se mnogo godina kasnije naći u sličnoj situaciji, kada ste ilustrirali „Uh, ta matematika“ i kasnije „Brbljanje o geometriji“ autora Zlatka Šporera, inače vašeg zemljaka, Brođanina?
Nije samo Šporer bio iz Slavonskog Broda, nego još jedna tamošnja urednica, Branka Valić, na čiji sam poziv u stvari otišao na sastanak u Školsku knjigu. Pristao sam, prije svega zbog provokacije jer je matematika zaista bila moja slabija strana. Dopao mi se odmah način na koji je napisano. Gledao sam u rukopis i došao vrlo brzo do ideje da tome moram pristupiti kao neznalica. I nije da se njima nije sviđalo, ali bojali su se jer je bilo nešto novo i nisu bili sigurni kako će pedagoška struka reagirati. Na sreću za sve nas, odvažili su se, prije svega zahvaljujući Haramiji, likovnom uredniku.
Što biste rekli, je li bilo lakše doći do ideje ili je obraniti?
Mislim da su 1983. godine od mene naručili iz Oberhausen Festivala reklamni video „Put k susjedu“. I iako sam prvo odbio, vrlo brzo sam se pokajao jer su me zaista voljeli. Bilo je to mjesto susreta istočnih i zapadnih umjetnika, ali su te špice na Festivalu koje sam do tada gledao uglavnom bile na prvu loptu, uglavnom kič-rješenja u vidu mostova ili rukovanja i sličnih predvidljivih rješenja. Zato je meni, sjetivši se ruskog upada u Afganistan, gotovo u trenutku sinula sasvim drugačija ideja. Pomislio sam – pa kakav put susjedu kad svi jedni drugima u goste idu tenkovima?! I eto špice koja počinje jutarnjom toaletom u nekom toplom domu, uređenom u zapadnjačkom stilu, gdje vidimo čovjeka koji se bezbrižno odaje rutini, od pranja zuba do čepića za hemoroide. Početak ničim ne ukazuje na zadnji dio filma u kojem on pali stroj u garaži čija svjetla samo vidimo sve dok ne nahrupi van i onda shvatimo da je riječ o tenku kojim je naš protagonist krenuo susjedima. Eto, ta je ideja naišla na zabranu našeg komercijalnog direktora. Na sreću, tada sam se vrlo uvjereno mogao pozvati na glasovitog Rufa, direktora Festivala, i moja se upornost isplatila jer je potvrdio da mogu napraviti što god želim. Kasnije mi je netko pričao o tome kako je taj film u Krakovu 5000 ljudi diglo na noge. Valjda im je godila asocijacija.
Početkom devedesetih izabrali ste egzil u Münchenu. U kvartu Schwabingu s prozora nebodera u kojem ste stanovali imali ste veliki dio grada na dlanu i u tom razdoblju nastaje ono što Midhat Ajanović naziva umjetnički najzrelijim periodom vašeg stvaralaštva. Ta je osvojena zrelost nastajala daleko izvan svih do tada uobičajenih kriterija vidljivosti i priznanja vašeg rada. Iako vam Njemačka i München nisu bili nepoznati, opet ste se, kao nekad na početku karijere, našli u ulozi izazivača, samo ipak nešto starijeg i bez one jugoslavenske bezbrižnosti. Što je vama München?
A čujte, meni je u Münchenu bilo žao umrijeti, što nisam siguran mogu li reći za Zagreb. To je meni München – mogućnost da relativno jednostavno zaradim skroman i dovoljan novac i onda jednostavnim kretanjem, najčešće biciklom, dođem do parkova, ulica koje sam pamtio i crtao i pamtio sve dok na papiru ne zabilježim ono što sam smatrao važnim. Crtao sam s nogu i uživao u bilježenju apsurda pazeći na ambijent u kojem ga crtam. Išao sam i po snijegu jer mi je to odvraćalo misli od svega onoga što me je mučilo. Nisam crtao po kronologiji, nego unutar jedne nepretenciozne dramaturgije koja se može čitati na ležećke ili potrbuške, ali traži nekakav pronicljiv trud. U Münchenu sam svoju ljubav prema stvaranju iluzije vježbao u svojevrsnoj tišini, koja je, počevši od spomenutog nebodera pa do drugih okruženja, značila i poštovanje za susjede, za druge ljude. Tamo sam ipak crtao nešto više od crteža, tamo su nastajale slike. Sjećam se, prva ulja na platnu susreo sam u najranijoj dobi kod jednog ruskog emigranta Antifona u Slavonskom Brodu, gdje je radio u muzeju. Mnogo godina nakon toga moja je emigracija oživjela tu začaranost platnom.
Vaša je knjiga nastajala dugo, ali kao da je, usprkos svojoj izvrsnosti, potraga za izdavačem trajala još dulje. Kako ste dospjeli u izdavaštvo SNV-a, koje je poznato po tome da objavljuje naslove koji se drugi ne usuđuju ili ne smatraju opravdanim objaviti?
Od nastanka knjige do tiskare našlo se tek nekoliko ljudi kojima je taj moj rad bio jako poticajan i koji su dali sve od sebe da pomognu i ukažu na važnost knjige. Među njima su svakako Polimac, Bourek i neumorna Mira Šuvar, koja me napokon dovela u Gajevu 7 i upoznala sa svima vama. U Srpskom narodnom vijeću susreo sam se i s dizajnerom Dragosavcem Rutom te Nadom Beroš, koja je zaista napisala divan tekst koji ste kasnije dali prevest na njemački jer je on ovoj knjizi, ipak, materinji jezik. Napokon, ja sam umjetnik srpske nacionalne manjine i zaista smatram i logičnim i zadovoljavajućim da mi SNV objavi knjigu koja oslikava jedno životno iskustvo koje se možda ne bi ni dogodilo da negdje nisam pripadao srpskom narodu u Hrvatskoj ili da nisam bio tako doživljen devedesetih. Uz nekoliko iznimaka koje čine svu razliku, odjek je uglavnom izostao, ali ja sam na to navikao kao čovjek drugog ili čak trećeg plana i ne smeta mi… Makar me mogućnost da se s knjigom susretnu Puležani i njihovi gosti na Sajmu knjiga veoma veseli.