Razgovarao: Emir Imamović Pirke
Gospođo Ćurković, na prethodna dva, nazovimo ih pandemijska Sajma nisu se održavali jutarnji programi namijenjeni učenicima osnovnih i srednjih škola. Koliko su nedostajali vama, a koliko publici?
Ništa na prethodna dva, kako ste ih nazvali, pandemijska Sajma, nije bilo kao ranijih godina pa je na neki način bilo lako pomiriti se i s nedostatkom programskih formata. Stroge epidemiološke mjere, odgađanje jednog Sajma pa održavanje dva u istoj godini, ali na drugoj, za ovakve sadržaje nefunkcionalnoj lokaciji, plus iskustvo s Monte Librićem kao prvom odgođenom manifestacijom zbog covida-19 u Hrvatskoj, pomogli su da se pomirimo s izostankom programa namijenjenih mladima. Bio je to, vjerujem, vid samoobrane od neizvjesnosti od koje smo se čuvali nadajući se, očito s pravom, da ćemo opet sve raditi kao nekad, barem kada je o prostoru i konceptu Sajma riječ. Zapravo, tek kada je sve prošlo, kada smo održali Festival dječje književnosti Monte Librić u proljeće ove godine, mogli smo izmjeriti koliko smo bili zakinuti i mi i publika, a jesmo itekako. Čim se pojavila mogućnost da se vratimo u Dom hrvatskih branitelja, odlučili smo i nastaviti s programima za osnovnoškolce i učenike srednjih škola, dakle s Hop lektirom i PULikulArnom reformom.
Koja je zapravo razlika između Hop lektire i PULikulArne reforme?
Osim mjesta održavanja, drugih sličnosti nema pa možemo govoriti ne o razlici, nego o razlikama. U Hop lektiri naša su publika djeca iz osnovnih škola i sadržaj je prilagođen njihovoj dobi i interesima. Istina, o tome vodimo računa i u PULikulArnoj reformi, samo što je riječ o potpuno drugačijem formatu. Dakle, književnost i općenito umjetnost u Hop lektiri približavamo djeci kroz razgovore s mlađim autorima i autoricama, ilustratorima i ilustratoricama, strip-crtačima… Kroz te, rekla bih jednodnevne radionice djecu ka književnosti vodimo okolnim, njima intrigantnim putem. U PULikulArnoj reformi etablirani autori i autorice govore o književnim klasicima, hrvatskim, regionalnim i svjetskim – s naglaskom na one čija su djela u školskim lektirama – ali na nekonvencionalan način i preko primjera koji pokazuju da lektirni klasici nisu ni dosadni, ni nevažni, niti su sadržajem i formom nadiđeni. Sasvim suprotno. Ovaj smo program i postavili tako da pokažemo kako lektira nije školska obveza, nego i nešto što može biti zabavno u književnom i izvanknjiževnom kontekstu.
Koliko su uopće posjetitelji i posjetiteljice koji na Sajam dolaze iz svih istarskih škola zainteresirani za ovakve forme upoznavanja s književnošću ili, ipak, samo odrađuju još jednu obavezu?
Naravno da većina dođe zato što, uvjetno kazano, mora, ali uvijek ima i onih koji bi posjetili Sajam i sajamske programe bez školskog i nastavničkog poticaja. Da se ne lažemo, takvi i takve su u manjini. I zato je posebna draž vidjeti kako oni uživaju i prestaju biti u manjini. Nije zadatak te djece da dođu puni želje za otkrivanjem svijeta književnosti, nego je naš posao da im tu želju probudimo. Godinama ih gledam kako sjedaju mrzovoljni, a odlaze nasmijani, kako uzdišu čekajući da vrijeme prođe, a onda prilično brzo počinju pratiti program, sudjelovati, javljati se, pitati… Svi koji očekuju da će dobiti izgrađene čitatelje i čitateljice stare 12 ili 16 godina nisu realni i očito ne pamte sebe iz vremena kada su išli u sedmi razred osnovne škole ili treći srednje. Mi smo se našoj publici prilagodili, a ona nam vraća tako što sa Sajma ne odlazi sretna jer je, eto, još jedna obaveza gotova.
Festival dječje knjige Monte Librić, koji vodite godinama, nastao je iz Sajma knjiga i autora od kojeg se, recimo tako, odvojio i uspješno se razvio. Jesu li programi za mlade na, kako ste ga nazvali nekom prilikom, velikom Sajmu, održavanje veze Monte Librića i okvira u kojem se počeo događati?
Prvi Monte Librić održali smo još 2008. godine. Tada se kroz bajkoviti tunel koji je osmislio Mauricio Ferlin penjalo na prvi kat Doma hrvatskih branitelja, na novopokrenuti festival i ono što smo nazvali „osmo pulsko brdo puno knjiga“. Četiri godine kasnije bilo je jasno da je Librić odrastao i da njegov format, kao, naravno, i sadržaj, traže osamostaljivanje pa smo ga pretvorili u zasebnu, proljetnu manifestaciju. Cijelo je, dakle, desetljeće prošlo od tada i mi više ne vidimo tu, ako uopće postoji, vezu, niti programe o kojima razgovaramo doživljavamo kao ekstenziju Librića. Obje manifestacije – i Monte Librić i sajamski sadržaji za mlade – imaju svoju publiku, svoje formate i sasvim drukčije okvire unutar kojih se događaju.
Može li se govoriti o liniji za razvoj publike: Librić – Hop lektira – PULikulArna reforma ili se to dogodilo samo po sebi? Također, postoji li neka procjena o tome koliko djece odraste u sajamsku i književnu publiku?
Apsolutno postoji famozna crvena nit. Djeca, govorim o onoj što su praktički tek naučila čitati i došla u doticaj s književnošću, dominiraju Librićem i njima je taj festival prilagođen. Nekoliko godina kasnije nam dolaze kao, kako misle, već odrasli – jer su, zaboga, pri kraju osnovne – a onda i kao srednjoškolci sa svim interesima, dilemama i problemima koji su u toj dobi prirodni. Neki se, i uopće ih nije malo, vraćaju kao studenti koje zanimaju programi za, nazovimo ih, odrasle ili kao volonteri koji odrastanje nastavljaju uz Sajam na kojem i rade i uče i upoznaju autore i autorice koje su nekad prije viđali na bini.
Koliko god bio velik i složen, Sajam je zadržao određenu dozu ležernosti u promocijama i predstavljanjima knjiga. Ona se neminovno prelila i u programe za mlade. Kakve su njihove, a kakve reakcije nastavnika na ipak neobičnu i za školske programe svakako netipičnu metodu?
Dugo surađujemo s istarskim školama i mislim da svi, osim zaposlenih između dva Sajma, znaju što mogu očekivati. I u pripremama i nakon svakog programskog dana razgovaramo, analiziramo i, ako ih ima, ispravljamo pogreške. Da nema te ležernosti i netipičnog pristupa, dobili bismo samo školski sat na neobičnome mjestu, a to nikome ne treba. Tako možemo autore i autorice voditi u škole pa da, umjesto nastavnika i nastavnica, drže kratka predavanja. E to je ono što ne želimo i što bi cijeli koncept svelo na puko zadovoljavanje forme. Uostalom, to što imamo specifičan pristup ne znači da djeci nudimo trivije ili ne dajemo dovoljno informacija. Da je recept dobar, pokazuju i reakcije o kojima sam govorila.
Može li se uopće danas, u doba galopirajućeg tehnološkog napretka i dječje sklonosti svim šarenim ekranima do kojih mogu doći, nove generacije približiti knjizi i književnosti na staromodan način?
Ne, i protiv toga, protiv novog doba se ne treba uopće boriti. Danas se pisma ne šalju kao prije, fotografije se ne čuvaju u obiteljskim albumima, nego na memorijskim karticama, cipele možete kupiti uz nekoliko klikova i kreditnom karticom, ručak se može naručiti preko aplikacije i svi u džepovima i torbama nosimo uređaje s boljim softwareom nego što ga je NASA imala kada je prve ljude poslala na šetnju po Mjesecu. Pazite, pravo glasa imaju i oni koji ne pamte doba bez računala, interneta, mobitela, manje od 100 televizijskih programa, YouTubea… Također, živimo u eri u kojoj se čita više nego ikad. Ne kažem da se čita sve što treba, ali se stalno dolazi u dodir s nekim tekstom dostupnim preko pametnih telefona, laptopa, tableta i čega već sve ne. Nije naš zadatak da napredak zaustavimo – jer, uz ostalo, i ne možemo – nego da ga iskoristimo tako što ćemo se prilagoditi i onda postupno prebaciti fokus mladih s društvenih mreža na književnost koja, naravno, ne mora biti nužno na papiru. Važno je da ih zainteresiramo za kvalitetan sadržaj, ma gdje on bio.
Kako se, prema vašem mišljenju, postaje čitateljem ili čitateljicom: ispunjavanjem lektirnih obaveza ili čitanjem onoga što mlade zanima, a nije u školskom programu?
Idealno je, naravno, oboje, ali ako već treba birati, onda je važno čitati, zavoljeti književnost, steći naviku, a kada se to dogodi – lektiri se može i vratiti. Veliki hrvatski dramski pisac – o kojem će ove godine i biti riječi u PULikulArnoj reformi – pokojni Ivo Brešan je, dok je radio u školi, znao što djeca mogu pročitati i što razumjeti, a u što ih samo treba uputiti. Može se, svakako, nekoga natjerati da pročita, recimo, Bulgakova, ali ako će to doživjeti kao muku i jedva čekati da završi i zaboraviti, onda efekta nema. No, ako je moguće, a jest, nekoga do Bulgakova dovesti preko Tolkiena, zašto to izbjegavati? Nitko nikad neće pročitati sve što bi vrijedilo pročitati, ali do dijela toga će doći ako postane zainteresiran za književnost za koju će se zanimati i ako ne mora i zna da neće dobiti ocjenu.
Kako se etablirani autori i autorice snalaze pred mladima, kojima je rušenje autoriteta prirodni dio odrastanja?
Različito, naravno. Ovisi o svakom autoru i autorici posebno. Neki su, za koje smo mislili da će im biti teško, uspostavljali sjajnu komunikaciju s djecom i bili nevjerojatno zabavni, dok su nekima koji su inače opušteni, voditelji morali olakšavati zadatak. Mladi su zahtjevni, njih ne možete fascinirati ozbiljnom bibliografijom i uglednim nagrada, pohvalama kritike i prijevodima. Sve o tome oni će, ako ih zanima, saznati za tren. Oni žele saznavati nove, zanimljive stvari, ali dosadu ne podnose. Zato nam se i događa da se etablirani autori i autorice za ove programe pripremaju ozbiljnije nego za promocije vlastitih djela.
Postoji li neki trenutak – ili više njih – s jutarnjih sajamskih programa koji posebno pamtite?
Ima ih i previše, ali izdvojit ću dva. Prije PULikulArne reforme imali smo program iz kojeg je ona zapravo nastala, a zvao se Pop lektira. Gost je bio slovenski režiser, scenarist i pisac Goran Vojnović i on je s djecom izrežirao filmsku scenu na sajamskoj pozornici. Naravno, bila je to suštinski kazališna scena, ali je on vješto, objašnjavajući gdje je kamera, uzvikujući „stop“ i „akcija“, dobio dodatnu pozornost, a ta ljubavna scena je pomogla glumcu da glumici pokaže kako mu se u stvarnosti sviđa. Drugi trenutak je predpandemijski: Vladimir Stojsavljević Vaki i Jurica Pavičić su govorili o Shakespeareu, ali preko serije „Game Of Thrones“ i nekih videoigara sa shakespearijanskom dramaturgijom pa je lektirni klasik, čiji stihovi mladima i nisu najdraži, odjednom postajao netko drugi, njima blizak, zanimljiv i važan.