Amir Alagić
Amir Alagić rođen je 1977. godine u Banjoj Luci, gdje je živio do svoje 17. godine. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Puli. Objavio dvije zbirke priča, „Pod istim nebom“ (2010) i „Linije koje ti nazivaš rijekama“ (2019.), te romane „Osvetinje“ (2016), „Stogodišnje djetinjstvo“ (2017.), „Tuneli“ (2019.) i „Ogledalo za krletku“ (2022). Scenarist i redatelj kratkog igranog filma „Poigravanja ili Pokvareni bojler“ (2012). Priče i pjesme objavljivao u raznim književnim časopisima i zbornicima. Predaje engleski jezik i uporno živi u Puli.
Margit Antauer
Margit Antauer rođena je 1950. godine u Zagrebu. Osnovnu školu i gimnaziju pohađa u Varaždinu, a na zagrebačkom Filozofskom fakultetu studira engleski i njemački. Zapošljava se u Koncertnoj direkciji Zagreb kao producentica gdje s kratkim prekidom (1990. – 1991.) radi od 1974. do umirovljenja 2015. godine. Od 1992. do 2006. godine voditeljica je ureda za priredbe u Zagrebu Koncertne direkcije Zagreb i organizacijska direktorica Svjetskog festivala animiranog filma, a 2004. i 2006. godine samostalno potpisuje oblikovanje ovog svjetski priznatog festivala animacije. Sudjelovala je u radu selekcijskih komisija i ocjenjivačkih sudova najvećih međunarodnih animacijskih festivala, kurirala prigodne programe animiranih filmova s naglaskom na domaću animaciju. Dobitnica je svjetske godišnje nagrade međunarodne udruge animiranog filma ASIFA-e za svekoliki doprinos razvoju umjetnosti animacije. Za 30. obljetnicu Svjetskog festivala animiranog filma u Zagrebu Animafesta uredila je knjigu „Z znači Zagreb – priručnik za sjećanje“, koja pokriva festivalska godišta od početne 1972. pa do 2002. godine. Od 2015. godine obavlja dužnost predsjednice Vijeća Animafesta.
Selvedin Avdić
Selvedin Avdić rođen je 1969. godine u Zenici. Radi kao urednik online-magazina Žurnal. Do sada je objavio zbirku priča „Podstanari i drugi fantomi“, romane „Sedam strahova“, „Kap veselja“, intimnu monografiju „Moja fabrika“ i „Autobusne bilješke“. Nedavno mu je objavljena knjiga dnevničkih zapisa „Mali smakovi (Kako se zaista desilo)“. Roman „Sedam strahova“ objavljen je u Bosni i Hercegovini (tri izdanja), Hrvatskoj, Srbiji (dva izdanja), Makedoniji, Egiptu, Turskoj (dva izdanja), Velikoj Britaniji (dva izdanja), Danskoj, Španjolskoj i Sloveniji. Ušao je u širi izbor za nagradu IMPAC Dublin Award i uže izbore za nagrade Science Fiction and Fantasy Translation Award u Californiji, Jutarnjeg lista u Zagrebu i Meša Selimović u Tuzli. Britanski Guardian uvrstio je roman među najbolja „paperback“ izdanja objavljena u 2014. godini. Roman „Kap veselja“ do sada je objavljen u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Makedoniji. „Autobusne bilješke“ objavljene su u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Prema motivima knjiga „Moja fabrika“ i „Sedam strahova“ napravljene su višestruko nagrađivane kazališne predstave.
Vjekoslav Gašparović
Vjekoslav Gašparović rođen je u Puli 1980. godine. Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 2007. Od 2013. do 2014. pohađa magisterij dokumentarnog filma na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Jedan je od osnivača pulske Zadruge Praksa 2011. S Pulskom grupom sudjelovao je u izradi Plana Mediterraneo (2008.), organizaciji međunarodnoga kongresa arhitekata Grad Postkapitalizma (2009.), izradi Elaborata Muzil (2009.) s izložbom Muzil – nevidljive zgrade, intervenciji Valelunga most do ograde (2010.) te u izradi hrvatskog paviljona na Arhitektonskom bijenalu u Veneciji 2012. godine. Član je građanske inicijative za Muzil „Volim Pulu“ i autor kratkih dokumentarnih filmova „Čistina“ (2010.), „S Vama kroz život“ (2014.), „201410KU“ (2014.) i „201507STDRL“ (2015.). Posljednjih godina bavi se obnovama srednjovjekovnih istarskih utvrda Posrt, Kostel (Petrapilosa) i kaštela u Savičenti, za što je dobio brojna priznanja struke. Za projekt pristupa i prezentacije utvrde Kostel dobio je godišnju nagradu „Bernardo Bernardi“, koju dodjeljuje Udruženje hrvatskih arhitekata (UHA) za najuspješnija ostvarenja u području oblikovanja i unutarnjeg uređenja za 2020. godinu. Na obnovi kaštela u Savičenti upoznao se s kamenim satom na kvadratnoj kuli i tu kreće potraga za njegovom poviješću koja je rezultirala knjigom „Kameni blizanci – Kontinuirani ponoćni sat u Savičenti i Dvigradu“. Živi u Rovinju.
Marta Barone
Marta Barone rođena je u Torinu 1987. godine. Studirala je komparativnu književnost, a radi kao urednica, prevoditeljica i spisateljica. Objavila je tri knjige za djecu, dok je 2020. godine debitirala romanom „Potopoljeni grad“ u kojem je glavni lik njezin otac Leonardo, pripadnik ekstremne ljevice tijekom talijanskih „olovnih godina“. „Smiluj se nad tim ljudima. Vjerovali su u to što čine i većina njih nikome nije učinila ništa nažao, osim možda sebi samima. Povijest ih je proždrla. Ne ismijavaj ih previše, ne rugaj im se. Smiluj se“, piše Barone. Roman „Potopoljeni grad“ bio je u finalu prestižne nagrade „Strega“, a osvojio je nacionalne književne nagrade „Fiesole narrativa Under 40“ i „Elio Vittorini“. Marta Barone živi i radi u Torinu.
Andrej Blatnik
Andrej Blatnik rođen je 1963. godine u Ljubljani. Izvanredni je profesor nakladništva na Sveučilištu u Ljubljani te autor pet romana, šest zbirki kratkih priča i šest knjiga eseja. Dobitnik je važnih književnih nagrada, među kojima su: nagrada grada Ljubljane, Zlatna ptica, najvažnija nagrada za mlade umjetnike, slovenska državna nagrada, zaklada Prešern te ruska najbolja slavenska kratka proza Jugra 2016. Njegove priče prevedene su na više od 40 jezika te objavljene u književnim časopisima i raznim antologijama, među kojima su „Best European Fiction 2010“ (Dalkey Archive Press 2010.) i „Short: An International Anthology of Five Centuries of Short Short Stories“ (Persea Books 2014). Među njegovih četrdesetak knjiga prevedenih na 14 jezika (engleski, njemački, francuski, španjolski, češki, slovački, mađarski, srpski, talijanski, turski, ruski, Oryia…), sedam je prevedeno i na hrvatski. Andrej Blatnik svoju je fikciju čitao diljem svijeta na književnim festivalima kao što su PEN World Voices u New Yorku, Međunarodni festival autora u Torontu, Književni festival u Jaipuru i Cosmpopolis u Barceloni, a sudjelovao je u Međunarodnom programu za pisce Sveučilišta u Iowi, Iowa City, SAD, 1993. Dobitnik je raznih stipendija, uključujući Fulbrightovu. Popis njegovih izdanja s ulomcima dostupan je na stranici www.andrejblatnik.com.
Vlaho Bogišić
Vlaho Bogišić rođen 1960. u Dubrovniku, leksikograf je i pisac. Djetinjstvo je proveo u Konavlima, studij književnosti s magisterijem završio je u Zagrebu, a doktorirao u Novom Sadu. Od početka 1980-ih živi u Zagrebu, gdje je u književni i kulturni život ušao s kvorumaškim naraštajem, bio je među pokretačima i urednicima edicija Quorum, a u njima mu je u suautorstvu izašla i prva knjiga, kritička čitanja „Četiri dimenzije sumnje“ (1998). Uredio je i priredio niz izdanja djela Miroslava Krleže („Marginalije“, knjigu novela „Hiljadu i jedna smrt“, knjigu prepiske „Bela dijete drago“, Krležinu kronologiju „Krležino stoljeće“ u tematskom broju časopisa Gradac, fragmente dnevnika „Hiljadudevetstotinašezdesete“). U njegovu leksikografskom radu posebno se ističu prvi „Leksikon hrvatske književnosti“, kojemu je urednik i suautor, te „Istarska enciklopedija“, koju je pokrenuo s Miroslavom Bertošom. Autor je romana „Nekrolog za M.“, a knjiga njegovih eseja „Nedovršeni Bogišićev ustav i druga međuplemenska razmatranja“ nagrađena je kao najbolje djelo nefikcionalne proze u Srbiji (2019.).
Boris Dežulović
Boris Dežulović rođen je 20. studenog 1964. u Splitu. Karijeru u novinarstvu počeo je sredinom osamdesetih, kao grafički urednik u splitskoj Omladinskoj iskri i urednik satiričkog priloga Le Spizd, od 1990. godine nastavio ju je kao novinar Nedjeljne Dalmacije, a od 1991. kao komentator i ratni reporter Slobodne Dalmacije. Zajedno s Viktorom Ivančićem i Predragom Lucićem u Nedjeljnoj, odnosno Slobodnoj Dalmaciji od 1988. godine uređuje satirički podlistak Feral, koji nakon HDZ-ova preuzimanja splitske novinske kuće 1993. godine utemeljuju nezavisni satiričko-politički tjednik Feral Tribune. Potkraj 1999. napušta Feral i postaje kolumnist Globusa te suradnik Jutarnjeg lista i ostalih izdanja Europa Press Holdinga. EPH napušta zbog otkazivanja suradnje u Slobodnoj Dalmaciji 2015. godine, nakon čega radi kao novinar Novosti, tjednika Srpskog narodnog vijeća iz Zagreba. Novinarom godine u izboru Hrvatskog novinarskog društva proglašen je dva puta, 2004. i 2022., a 2014. je u Londonu dobio i European Press Award za najbolji novinski komentar u europskim medijima. Koautor je scenarija za dokumentarni film Jasmile Žbanić „Dnevnik graditelja“ (2007.) o rekonstrukciji mostarskog Starog mosta. Pjesničko-satiričkim cabaretom „Melodije Bljeska i Oluje“ zajedno s Predragom Lucićem je od 2007. do 2017. godine nastupao po svim državama bivše Jugoslavije te brojnim republikama sadašnje Europske unije. Knjige, pripovijetke, pjesme i eseji prevođeni su mu na njemački, talijanski, francuski, engleski, poljski, ukrajinski, slovenski, makedonski, grčki i bugarski jezik. Živi i radi u Paićima.
Nedeljko Dragić
Nedeljko Dragić rođen je 13. rujna 1936. godine u naselju Paklenica kod Novske. U Zagreb dolazi 1955. i započinje sa studijem prava, a paralelno crta karikature, ilustracije, stripove i radi kao tehnički urednik u nizu listova. Godine 1960. priključuje se ekipi animatora u Zagreb filmu. Isprva radi kao crtač i scenograf, a od 1964. je samostalni autor – scenarist, glavni crtač, animator i režiser. Neka od njegovih fundamentalnih animiranih ostvarenja su „Krotitelj divljih konja“, „Idu dani“, „Tup-tup“, „Dnevnik“, „Slike iz sjećanja“, za koje je dobivao nagrade na najuglednijim festivalima, uključujući i nominaciju za Oscara, zahvaljujući čemu je postao i članom Američke filmske akademije, drugi sineast – nakon Dušana Vukotića – s ovih prostora. U javnosti je ponajprije percipiran po svojoj kreaciji Zagiju, maskoti zagrebačke Univerzijade, a jednim dijelom i po Vučku, kojeg je razvio u više medija za potrebe Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Bavio se i – stripom. Međunarodno mu je priznat „Tupko“, kojeg je premijerno od 1969. do 1971. godine objavljivao na stranicama zagrebačkog dnevnika Večernji list. Dok je izlazio, dobio je Grand prix na međunarodnom festivalu stripa u Montrealu (Kanada) te je nešto kasnije samostalno izlagan u Lucci, najvažnijem svjetskom strip-festivalu. Godine 2020. objavljena mu je knjiga dnevničkih crteža nastalih za vrijeme njegova boravka u Munchenu (1991. – 2019.) „Tiho putovanje“, koju je posvetio sinu Deanu.
Dejan Dukovski
Dejan Dukovski je dramaturg i scenarist. Diplomirao je na Odsjeku za dramaturgiju Fakulteta dramskih umjetnosti Sveučilišta u Skoplju. Bio je profesor na istom fakultetu, na Odsjeku za filmski i TV scenarij, te pisac na rezidencijalnom boravku u Deutsches Schauspielhausu u Hamburgu. Autor je drama „Balkanska“, „Balkanski vampir“, „Siljan Štrkot“, „Balkan nije mrtav“, „Bure baruta“ (koja je izvedena na brojnim europskim i svjetskim festivalima; otvorila je bijenale u Bonnu 1996., BITEF, Jesenski festival u Rimu…), „Mamu mu jebem tko je prvi počeo“ (Grand Prix na međunarodnom kazališnom festivalu BITEF 1997. u Beogradu), „Drakula“, „Druga strana“, „Prazni grad“, „In uterus“, „Izgubljen u svemiru“ i „Duh koji hoda“. Njegove su drame prevedene na niz jezika i statistički je najuprizoreniji makedonski autor. Autor je scenarija „Svijetlosiva“, „Kao u lošem snu“ (prema drami „Mamu mu jebem tko je prvi počeo“), „Zujanje u glavi“, „Balkan nije mrtav“ (prema vlastitoj drami) i „Bure baruta“ (prema vlastitoj drami). Film „Bure baruta“ režirao je Goran Paskaljević, a osvojio je niz nagrada: međunarodnu nagradu kritičara FIRPESCI za najbolji film u svim kategorijama, Nagradu europskih kritičara FIPRESCI za najbolji film, Venecijanski festival i mnoge druge.
Goran Ferčec
Goran Ferčec rođen je u Koprivnici 1978. godine. Pisac, dramatičar i dramaturg na izvedbenim i kazališnim projektima. Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Izvedbene, teorijske tekstove i eseje objavljuje u domaćim i stranim časopisima i na Trećem programu Hrvatskog radija. Autor je romana „Ovdje neće biti čuda“ (2011.) i „O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća“ (2021.) u izdanju nakladničke kuće Fraktura. U Zagrebačkom kazalištu mladih izvedeni su njegovi tekstovi „Pismo Heineru Mülleru“ i „Radnice u gladovanju“. Na festivalu Der Steirischer Herbst 2019. premijerno je izveden njegov tekst „Mjesto koje će posljednje propasti, ali koje će jednom ipak neizbježno propasti“. Dobitnik je Nagrade austrijskog kulturnog foruma 2007. godine, Nagrade hrvatskoga glumišta 2014., Nagrade Festivala Borštnikovih susreta 2014. i 2015. te Nagrade Veljko Maričić 2011. godine. Roman „Ovdje neće biti čuda“ objavljen je 2021. godine na njemačkom jeziku u cijenjenoj austrijskoj nakladničkoj kući Residenz Verlag u prijevodu Masche Dabić. Tekstovi su mu prevedeni na njemački, mađarski, engleski, francuski, slovenski i makedonski jezik. Zaposlen je kao docent na Odsjeku za dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
Matija Ferlin
Matija Ferlin rođen je u Puli 1982. godine. Hrvatski je kazališni redatelj, koreograf ansamblskih plesnih predstava i izvođač vlastitih samostalnih solo predstava. Diplomirao je na School for New Dance Development u Amsterdamu, a potom je živio i radio u Berlinu i Torontu. Nakon povratka u Pulu fokusiran je na istraživanje i reartikulaciju različitih koncepata scenskog nastupa, surađujući s glumcima, plesačima, dramaturzima, redateljima i vizualnim umjetnicima. Od 2022. godine osnivač je i umjetnički voditelj Umjetničke organizacije „Provincija“. Višestruko nagrađivani Ferlin predstavljao je i izvodio vlastiti rad diljem Europe i Amerike na brojnim festivalima kao što su Impulstanz u Beču, Festival Trans Amerique u Montrealu, Mladi lavovi i Gibanica u Ljubljani, Ex-Yu festival u New Yorku, Rhubarb Festival u Torontu, Uovo Festival u Milanu, Kunstenfestivaldesartes u Bruxellesu, Festival Infant u Novom Sadu, Bitef festival u Beogradu, Mess festival u Sarajevu, Festival Actoral u Marseilleu, Zero point u Pragu, Santarchangelo kazališni festival, Mittelfest, Wiener Festwochen i mnogi drugi. Surađivao je s eminentnim koreografima, filmskim i kazališnim redateljima, likovnim umjetnicima i dramaturzima iz Hrvatske i inozemstva.
Predrag Finci
Predrag Finci rođen je 1946. godine u Sarajevu. Kratko vrijeme bavio se glumom. Završio Dramski studio 1969. Filozofiju studirao u Sarajevu i Parizu (kod Mikela Dufrenna). Studijski boravio u Freiburgu (kod Wernera Marxa). Magistrirao 1977. godine, a doktorirao 1981. Profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu do 1992. Od 1993. živi u Londonu, gdje je do odlaska u mirovinu 2011. godine radio kao slobodni pisac i gostujući istraživač na UCL-u (University College London). Član je Društva pisaca BiH, P.E.N.-a BiH (Sarajevo), Exile Writers Ink (London) i Hrvatskoga filozofskog društva (Zagreb). Knjige i tekstovi su mu prevođeni i nagrađivani. Objavio je dvadeset osam knjiga.
Teodora Fonović Cvijanović
Teodora Fonović Cvijanović rođena je 1977. u Vinežu, općina Labin. Osnovnu školu završila je u Potpićnu, a jezičnu gimnaziju u Srednjoj školi „Mate Blažine“ u Labinu. Na Filozofskom fakultetu u Puli diplomirala je hrvatski jezik i književnost te talijanski jezik i književnost, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu stekla je doktorat iz filologije. Od 2004. godine zaposlena je na Filozofskom fakultetu u Puli, sadašnjem Odsjeku za kroatistiku Sveučilišta „Jurja Dobrile“. Na Sveučilištu u Puli predaje standardnojezične kolegije na preddiplomskom i diplomskom studiju kroatistike. Od 2017. godine u znanstveno-nastavnom je zvanju docentice. Bila je suradnica na projektima prof. dr. sc. Ivana Zoričića, prof. dr. sc. Gorana Filipija i izv. prof. dr. sc. Igora Dude. Glavna su područja njezina znanstvenog rada novija povijest hrvatskoga standardnoga jezika s posebnim naglaskom na Istru te sintaksa hrvatskoga standardnoga jezika iz kojih objavljuje znanstvene i stručne radove. Sudjelovala je na dvadesetak znanstvenih skupova u Hrvatskoj i inozemstvu.
Nikica Gilić
Nikica Gilić rođen je u Splitu 1973. godine. Redoviti je profesor i utemeljitelj Katedre za filmologiju Odsjeka za komparativnu književnost (Filozofski fakultet u Zagrebu). Predaje i na Akademiji dramske umjetnosti. Diplomirao je komparativnu književnost i anglistiku, a od 1998. radi na Odsjeku za komparativnu književnost. Magistrirao je 2003. temom „Filmološki aspekti naratologije“, a doktorirao 2005. temom „Filmska genologija i tipologija filmskog izlaganja“. Pisao je za Vijenac, Zarez (bio je i urednik filmske rubrike), Hrvatski radio, Hrvatski filmski ljetopis, Kolo i druge medije. Jedno je vrijeme bio kolumnist T-portala. Glavni je urednik Hrvatskog filmskog ljetopisa i član uredništva međunarodnog internetskog časopisa Apparatus. Također, član je Vijeća Animafesta, osam godina bio je član Vijeća Hrvatskog društva filmskih kritičara te umjetnički savjetnik za dokumentarni film pri HAVC-u. Napisao je tri samostalne knjige („Filmske vrste i rodovi“, „Uvod u teoriju filmske priče“ i „Uvod u povijest hrvatskog igranog filma“), priredio više domaćih i stranih zbornika te „Filmski leksikon“ LZ-a Miroslav Krleža, a bio je i glavni urednik zbornika „Pedeset godina Svjetskog festivala animiranog filma – Animafesta Zagreb, 1972-2022“, objavljenog 2022. godine.
Nataša Govedarica
Nataša Govedarica diplomirala je dramaturgiju na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti. Dramaturginja je JDP-ove predstave „Zašto je poludio Gospodin R“ Bobe Jelčića. Nagrade je osvajala i za radio-drame realizirane na BH Radiju 1, kao i za koautorstvo predstave „Hipermnezija“ Selme Spahić. Magistrica je ljudskih prava Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu i Bologni. Objavila je studije „Pokretne slike ljudskih prava“ i „Srbija – zemlja nesigurne prošlosti“ fokusiranu na pitanja nacionalizma i revizionizma, kojima se bavila i kao gostujuća istraživačica na Sveučilištu Columbia (NY). Radila je za razne građanske inicijative. Od 2014. godine programska je direktorica forumZFD u Srbiji. Iz Sarajeva je, a od 2008. godine živi u Beogradu.
Klasja Habjan
Klasja Habjan rođena je u Zagrebu 1993. godine. Bavi se ilustracijom, grafičkim dizajnom i pisanjem. Diplomirala je na Studiju dizajna (Zagreb, 2016.), smjer vizualne komunikacije, s magna cum laude i godišnjom nagradom za samoinicirani projekt „Od(blok)iraj, blok za crtanje, pisanje i istraživanje“. Uvrštena je među deset hrvatskih ilustratora čiji se rad prezentirao putem kataloga „Illustratiors from Croatia / Illustrateurs de Croatie“ (Mala Zvona, Zagreb, 2020.) na međunarodnim sajmovima knjiga. Sklonost ilustriranju vlastitih priča – ili obrnuto, pisanju prema grafičkim predlošcima – obilježava njezine samostalne izložbe. Na samostalnoj izložbi „Otapanje“ u Galeriji Kranjčar (Zagreb, 2022.) izložila je kolaže, bilježnice i pjesme. Izložba „Crtice“, u Galeriji Šira (Zagreb, 2019.), uključivala je oba medija: grafike nastale tehnikom monotipije izložene su zajedno s uparenom prozom ili poezijom. Godinu kasnije objavila je istoimenu zbirku kratkih priča i pjesama „Crtice“, u izdanju Petikata. Jednu priču, ispričanu i kroz sedam kolaža, izložila je u Galeriji Rigo (Novigrad, 2020.), pod nazivom „Napokon netko!“. Strip „Duh Bauhausa“ (MSU, Zagreb, 2020.) Klasjina je druga knjiga koja također objedinjuje njezine osnovne grane interesa – ilustraciju, pisanje i dizajn. Ilustrirala je i dječju slikovnicu „Piccola con Piccolo“ autora Brune Mezića u izdanju Malih Zvona (Zagreb, 2021.)
U suradnji sa Zitom Nakić vodi dizajnerski studio klasja&zita.
Aleksandra Horvat
Dr. sc. Aleksandra Horvat rođena je 4. listopada 1947. u Zagrebu, u kojem je polazila osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu studirala je engleski jezik i književnost te francuski jezik i književnost i komparativnu književnost. Godine 1972. završava studij i zapošljava se kao knjižničarka u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Dvogodišnji dodiplomski studij bibliotekarstva završava 1979. godine i stječe naziv diplomirani bibliotekar. Objavila je knjige: „Knjižnični katalhog i autorstvo“ (1995.) i „O katalogu: izbor iz radova dr. Eve Verona“ (2005.) te u koautorstvu s Danielom Živković „Knjižnice i autorsko pravo“ (2009.). Autorica je članaka i priloga u domaćim i stranim časopisima i knjigama te urednica više zbornika radova posvećenih slobodnom pristupu informacijama u knjižnicama. Članica je Odbora za autorsko pravo i druga pravna pitanja Međunarodne federacije knjižničarskih društava i ustanova (IFLA/CLM), a bila je članica Odbora za slobodan pristup informacijama i slobodu izražavanja (IFLA/FAIFE). Članica je Ekspertne grupe za informacijsko zakonodavstvo Europske udruge knjižničarskih, informacijskih i dokumentacijskih društava (EBLIDA/EGIL). Dobitnica je Kukuljevićeve povelje, najvišeg priznanja u knjižničarskoj struci, i Nagrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu za 2009. godinu.
Viktor Ivančić
Viktor Ivančić rođen je 8. listopada 1960. godine u Sarajevu. Novinarstvom se počeo baviti početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća, najprije u studentskoj štampi, a zatim kao profesionalni novinar. Bio je jedan od osnivača i višegodišnji glavni urednik satiričko-političkog tjednika Feral Tribune iz Splita. List je bio čuven zbog svoje provokativnosti, antiratnog angažmana i otpora nacionalističkom režimu; tjednik je dobio cijeli niz međunarodnih profesionalnih nagrada, a između ostaloga je proglašen i najboljim satiričkim listom na svijetu. Uz novinarske članke, piše romane, priče i eseje. Objavio je devet knjiga eseja, dva romana, jednu zbirku kratkih priča i satirične priče „Robi K.“ u pet tomova. Danas je zaposlen kao kolumnist u tjedniku Novosti, stalno surađuje s nekoliko alternativnih portala na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Dobitnik je niza domaćih međunarodnih nagrada, uz ostale i nagrade Sedam sekretara SKOJ-a 1984., nagrade „Veselko Tenžera“ 1992. (skupa s Borisom Dežulovićem i Predragom Lucićem), Međunarodne nagrade za slobodu tiska 1997. (dodjeljuje Committee to Protect Journalists, New York), nagrade „Olof Palme“ 1998. (dodjeljuje Zaklada Olof Palme, Stockholm)… Živi i radi u Splitu.
Srđan Karanović
Srđan Karanović magistrirao je filmsku i TV režiju na FAMU u Pragu 1970. godine. Režirao je više od 70 dokumentarnih, kratkih igranih, namjenskih i reklamnih filmova i propagandnih spotova. Film „Društvena igra“ (1972.) proglašen je najboljim debijem na festivalu u Puli. „Pogledaj me nevernice“ (1974.) prema mišljenju kritičara jedan je od 10 najboljih TV filmova ikad snimljenih u Srbiji. Dobitnik je tri Zlatne Arene („Miris poljskog cvijeća“, „Petrijin venac“, „Nešto između“), nagrade međunarodne kritike FIPRESCI u Cannesu i mnogih drugih. Za film „Sjaj u očima“ (2003.) nominiran je za Zlatnog lava na jubilarnom, međunarodnom festivalu u Veneciji i pozvan na još 25 međunarodnih festivala. Autor je i jedne od najpopularnijih TV serija – „Grlom u jagode“ (1975.), za koju je dobio nagradu SIDALC za scenarij i nagradu „Najbolja režija“ na Jugoslavenskom festivalu u Portorožu. Bavio se i pedagoškim radom: Fakultet dramskih umjetnosti u Beogradu, New York University, Brooklyn College, Wesleyan University, Boston University”. Autor je knjige „Dnevnik jednog filma“ (Virdžina, 1981.- 1991.).
Kasimma
Kasimma potječe iz Achine u Igbolandu u Nigeriji. Pohađala je radionice kreativnog pisanja na kojima su podučavali Chimamanda Ngozi Adichie, Chigozie Obioma, Christopher Merrill i Dami Ajayi te je sudjelovala u rezidencijama pisaca diljem Afrike, Azije i Europe. Njezini su se radovi pojavljivali u brojnim književnim časopisima, uključujući „Jellyfish Review“, „The Puritan“, „The Native Skin“ i „Cinnabar Moth Anthology“. Prvu zbirku priča „All Shades of Iberibe“ objavila je 2021. godine, kada je i započela rad na doktoratu iz zapadnoafričke književnosti na Sveučilištu u Lexingtonu u SAD-u. Uz doktorat, dovršava i svoj prvi roman. Dobitnik Nobelove nagrade za književnost Wole Soyinka Kasimmu smatra jednim od najzanimljivijih glasova suvremene nigerijske proze.
Kapka Kassabova
Kapka Kassabova rođena je 1973. godine i odrasla u Sofiji, Bugarskoj, gdje je pohađala Francuski licej. Nakon pada Berlinskog zida, njezina je obitelj emigrirala na Novi Zeland, gdje je studirala francusku, rusku i englesku književnost te počela pisati na engleskom. Istraživanje periferija i rubova je potiče u radu, s fokusom na intiman odnos između ljudi i njihova okoliša. Dovršava serijal povezanih knjiga balkanskoga kvarteta. Prve dvije su „Border“ (2017.) i „To the Lake“ (2020.), koje istražuju psihogeografiju različitih granica na južnom Balkanu i prepleću priče o naslijeđu, traumi i preobrazbi, krajoliku, kulturi i duhovnosti. Prevedene su na dvadeset jezika. Roman „Border“ osvojio je brojne književne nagrade u Britaniji i Europi, uključujući British Academy Prize, Scottish Book of the Year, Highland Book Prize, Stanford-Dolman Travel Book of the Year, nagradu Nicholas Bouvier u Francuskoj te mention spéciale na Prix européen du livre. „To the Lake“ je osvojio Nagradu za najbolju stranu publicističku knjigu u Francuskoj, a ušao je u uži izbor na nagradu Angelus u Poljskoj. Treća knjiga iz balkanskoga kvarteta je „Elixir“ (izlazi 2023.), istražuje riječnu dolinu gdje ljudi prakticiraju zaboravljene oblike iscjeljivanja uz pomoć biljaka, mašte i susreta s prirodom. Kapka Kassabova posljednjih dvanaest godina živi pokraj rijeke u škotskim brdima.
László Krasznahorkai
László Krasznahorkai rođen je 1954. godine u Mađarskoj, gdje je odrastao pod komunističkom vlašću. Godine 2015. osvojio je prestižnu nagradu Man Booker International, a 2019. National Book Award Američke nacionalne zaklade za knjige. Prema Krasznahorkaijevu prvom romanu „Sotonski tango“ redatelj Béla Tarr 1994. godine snimio je – u suradnji sa samim autorom – sedmosatnu filmsku dramu. Otad se Tarrov opus, uz autorovu pomoć, temelji isključivo na Krasznahorkaijevim romanima. Autor je romana „Melankolija otpora“ (1989.), „Rat i rat“ (1999.), „Seiobo je bila tamo dolje“ (2008.), „Povratak baruna Wenckheima“ (2016.) i „Herscht 07769“ (2021.) te brojnih eseja i kratkih priča. Dobitnik je brojnih književnih nagrada, a njegovi su radovi objavljeni diljem svijeta na više od 40 jezika. Odnedavno živi u Trstu, Beču i u blizini Budimpešte.
Sandra Križić Roban
Sandra Križić Roban doktorirala je u području povijesti umjetnosti, a bavi se teorijom i kritikom, kustoskom praksom, nastavom i pisanjem. Radi na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu kao znanstvena savjetnica u trajnom zvanju. Teme istraživanja su joj suvremena umjetnost, povijest i teorija fotografije, poslijeratna arhitektura te problematika javnog prostora i alternativne strategije sjećanja. Jedna je od osnivačica Ureda za fotografiju. Objavila je knjige: „Na drugi pogled: pozicije suvremene hrvatske fotografije“ (UPI2M & IPU, 2010.), „Hrvatsko slikarstvo od 1945. do danas: odgovornost slike u vrijeme nestrpljivog pogleda“ (Ljevak, 2013.), monografije: „Hana Miletić – Street Photography“ (UzF, 2016.), „Vlado Martek – Pripremanje za fotografiju“ (UzF, 2018.), „Anabel Zanze – Napinjanje teksta“ (Gliptoteka HAZU, 2018.), „Branko Balić“ (IPU, 2022.) te „Pisma Ireni: Rekonstrukcija izgubljenog vremena iz arhiva I. V.“ (Ljevak, 2022.). Izlagala je na međunarodnim konferencijama, priredila niz samostalnih i skupnih izložaba i objavila brojne znanstvene i stručne radove te kritike, prikaze i razgovore u domaćim i inozemnim tiskanim izdanjima.
Katalin Ladik
Katalin Ladik rođena je u Novom Sadu 25. listopada 1942. godine. Mađarska je pjesnikinja, glumica, performativna umjetnica. Posljednjih dvadesetak godina živi između Novoga Sada, Budimpešte i Hvara. Raspon njezina stvaralaštva pokriva književnost, glumu, stvaranje i interpretaciju eksperimentalnih zvukovnih kompozicija i radio-igara, fonetičku i vizualnu poeziju, happeninge, performanse, akcije i mail art. Obilježava je istraživanje jezika vizualnom i vokalnom ekspresijom, ali i pokretom i gestom. Objavila je 19 samostalnih zbirki poezije i jedan roman na mađarskom jeziku te 12 zbirki pjesama u prijevodu na srpski, hrvatski, francuski, talijanski i engleski jezik. Najpoznatije su joj zbirke poezije „Ballada az ezüstbicikliről“ („Balada o srebrnom biciklu“) iz 1969., „Elindultak a kis piros bulldózerek“ („Krenuli su mali crveni buldožeri“) iz 1971., „Mesék a hétfejű varrógépről“ („Priče o sedmoglavom šivaćem stroju“) iz 1978. i „Ikarosz a metrón“ („Ikar u metrou“) iz 1981. Svojim je eksperimentalnim i provokativnim umjetničkim djelovanjem obilježila prostore bivše Jugoslavije.
Mislav Lešić – Đurakov
Mislav Lešić – Đurakov rođen je 1991. u Županji, a odrastao je u Bošnjacima. Nakon završene Opće gimnazije u Županji, 2010. godine upisuje Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Godine 2016. stječe titulu magistra slikarstva. Sudjeluje na brojnim grupnim i samostalnim izložbama, od kojih izdvajamo „Erste Fragmenti IX“ u HDLU Zagrebu, „Bridges: Nova slika“ u Laubi i „Salon mladih: Situacije“ u Galeriji Forum. Projekt samostalnih izložbi inspiriranih šokačkim životom i njegovim miješanjem sa stilskim pravcima poput ruralizma, secesije i psihodelične grafike pod nazivom „Realizam ćorava sokaka“, koje je dosad izlagao u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Županji, Bošnjacima… pokreće 2017. godine. Od 2019. do 2021. radi kao umjetnički direktor u nakladničkoj kući Fraktura. Samostalni grafički i ilustratorski studio „Čardak Studios“ pokreće 2021. godine.
Agata Lučić
Agata Lučić rođena je 1995. godine. Diplomirala je na Odsjeku grafike na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2020. godine. U svom radu najčešće koristi crtež, ilustraciju, grafiku i keramiku. Osim ilustriranja priča i tekstova, poticaj za vizualno izražavanje pronalazi u vlastitom okruženju. U izdanju Malih zvona ima objavljene dvije knjige – autorsku slikovnicu „Ogledalo bez mana“ te je ilustrirala knjigu „Tri putnika u zemlju Nut“ Dorte Jagić. Ilustracije iz knjige „Tri putnika u zemlju Nut“ izložene su na Bijenalu ilustracije u Bratislavi 2021. i Ananas International Illustration Exhibitionu BIBF 2021. Za knjigu „Ogledalo bez mana” nagrađena je posebnom pohvalom žirija na 11. Supertoonu – festivalu animacije i stripa u kategoriji strip album. Oslikala je nekoliko murala. Aktivno izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu.
Laura Marchig
Laura Marchig istaknuta je pripadnica autohtone talijanske zajednice u Hrvatskoj čije vrijednosti promiče svojim građanskim i kulturnim javnim radom. Piše uglavnom na talijanskom. Pjesnikinja, spisateljica, prevoditeljica, dramaturginja, autorica tekstova, kulturna djelatnica i organizatorica, rođena u Rijeci, diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Firenci. Bila je novinarka urednica kulturne rubrike dnevnika La Voce del Popolo, glavna urednica časopisa za kulturu La battana te deset godina ravnateljica Talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke. Među ostalim, autorica je kazališnog teksta i dramaturginja predstave „Alfa Romeo Jankovits“, koja je osvojila nagradu publike kao najbolja predstava Talijanske drame za sezonu 2020./2021. Njezin je roman „Snoopy Polka“ (Oltre Edizioni, 2015.) talijanska kritika ocijenila “oštrim i prijekim, zasljepljujućim i grotesknim, vrlo aktualnim i provokativnim”. Hrvatsko izdanje objavila je izdavačka kuća ShuraPublikacije. Pjesme su joj uvrštene u razne domaće i strane antologije i prevedene na više jezika. Autorica je filma „Glazba spaja/ Moj svijet na tanjuru – „La musica unisce/ Il Mio mondo in un piatto“ povezanog s njezinom obiteljskom kuharicom „Šmarn“. Umjetnička je ravnateljica i odgovorna osoba U.O. Fedra art projekta.
Semezdin Mehmedinović
Semezdin Mehmedinović rođen je 1960. godine u Tuzli, Bosna i Hercegovina. Studirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Radio je kao urednik u novinama i tjednicima te na radiju i televiziji. Objavio je, između ostalih knjiga, „Sarajevo Blues“ (1993.), „Devet Aleksandrija“ (2002.), „Ruski kompjuter“ (2011.), „Autoportret s torbom“ (2012.), „Knjigu prozorâ“(2014.), „Me’med, crvena bandana i pahuljica“ (2017.), i „Ovo vrijeme sada“ (2020.). Od 1996. do 2019. živio je u Sjedinjenim Američkim Državama, sada piše u Sarajevu.
Eva Menasse
Eva Menasse rođena je 1970. godine u Beču. Karijeru je počela kao novinarka u austrijskome tjedniku Profil te radila kao urednica u Frankfurter Allgemeine Zeitungu. Od 2003. godine živi u Berlinu kao slobodna umjetnica – spisateljica i publicistica. Njezin prvi roman „Vienna“ (2005.) ovjenčan je Nagradom Rolf Heyne. Priče i eseji koji su uslijedili nakon njega postigli su velik uspjeh i kod kritike i kod publike. Dobitnica je brojnih književnih nagrada (Nagrada Heinrich Böll, Nagrada Friedrich Hölderlin, Nagrada Jonathan Swift, Austrijska književna nagrada, Nagrada gradski spisatelj Mainza, Nagrada Ludwig Börne…). Leykam international do sada je objavio prijevode njezinih romana „Vienna“ (2017.) i „Vremenski kristali“ (2018.), zbirke pripovijedaka „Životinje za napredne“ (2019.) i nedavno roman „Dunkelblum“ (2022.) za koji je 2021. dobila nagradu Bruno Kreisky za političku knjigu.
Szilveszter Miklós
Szilveszter Miklós je mađarski bubnjar i skladatelj koji se bavi jazzom, slobodnim jazzom, eksperimentalnom glazbom i slobodnim eksperimentalnim žanrovima. Rođen je u Zrenjaninu (Jugoslavija), a od 2006. godine živi u Mađarskoj, gdje je 2013. diplomirao na Glazbenoj akademiji Franz Liszt. Jedna je od vodećih ličnosti rastuće budimpeštanske glazbene scene. Szilveszter redovito nastupa s raznim mađarskim i međunarodnim izvođačima. Snimao je ili nastupao s glazbenicima kao što su Grencsó István, Rudi Mahall, Peter Brötzmann, Benkő Róbert, Ákos S., JÜ, Ken Vandermark, Barre Phillips, Johannes Bauer te mnogi drugi.
Silvestar Mileta
Silvestar Mileta rođen je 1987. u Zagrebu. Filmski je kritičar i povjesničar. Izvršni urednik monografije „Pedeset godina Svjetskog festivala animiranog filma – Animafesta Zagreb (1972-2022)“ i scenarist dokumentarnog filma „Grad animacije“. S Animafestom surađuje od 2013. godine kao voditelj Ureda za medije, moderator razgovora i suradnik festivalskih publikacija. Predaje povijest hrvatskog filma na Hrvatskim studijima, Croaticumu Filozofskog fakulteta i ŠMK Ante Peterlić. Bio je izvršni urednik Hrvatskog filmskog ljetopisa i stalni suradnik Filmonauta, a tekstove i komentare o filmu objavljivao je i u monografijama o klasičnim redateljima, na HRT-u, brojnim portalima, podcastima i drugdje. Surađuje s više filmskih organizacija i festivala te udruga posvećenih medijskom opismenjavanju mlađih uzrasta. Kao član FIPRESCI-ja i HDFK-a sudjelovao je u radu žirija i selekciji festivala u Solunu, Gijónu, Splitu i Zagrebu. Radio je u novinarstvu, znanstvenom izdavaštvu i odnosima s javnošću te kao istraživač i asistent dokumentarne produkcije („Dnevnik Diane Budisavljević“, „Betonski spavači“, „NDH“, „Kolaži o laži“). Stručni je suradnik izdavačke kuće Hangar 7. Bavi se recepcijskim i povijesnim studijama hrvatske kinematografije, esejistikom na razne teme iz svjetskog filma i popularne kulture te teorijom znanstvene fantastike za koju je primio i Nagradu SFERA.
Max Neumann
Max Neumann rođen je 1949. godine u njemačkom Saarbrückenu, a danas živi u Berlinu. Studirao je umjetnost u Karlsruheu i Berlinu, a izlaže od kraja 1970-ih. Sudjelovao je na više od 180 samostalnih izložbi, a njegovi se radovi nalaze u brojnim domaćim i stranim javnim i privatnim zbirkama. Dobitnik je brojnih nagrada, uključujući BDI (Federacija njemačke industrije), nagradu Villa Romana (Firenca), nagradu Zaklade dr. Dietrich Schulz (Šleska), nagradu grada Iserlohna te Grand Prix de S.A.S le Prince Rainier III (Monaco). Među nekima od javnih zbirki koje su predstavile Neumannove radove su: Neue Nationalgalerie, Berlin; Berlinische Galerie, Berlin; Kupferstichkabinett, Berlin; Museum Lübeck, Saarlandmuseum Saarbrücken; Museum Folkwang, Essen; Hamburg Kunsthalle; Schleswig-Holsteinisches Landesmuseum, Schloß Gottorf; Sammlung Deutsche Bank, Frankfurt; Sammlung Deutsche Bank, Luxemburg; Zaklada Guerlain, France; Zaklada Maeght, St. Paul de Vence, France; Muzej Caen, France; Muzej Oviedo, Spain; Muzej Seibu, Tokyo; Memorijalni muzej Kawamura, Japan; Muzej Sendai, Sendai, Japan; Muzej Hirošima, Japan; i Muzej Hakone, Japan.
Tamara Obrovac
Tamara Obrovac, pjevačica, flautistica, skladateljica i autorica tekstova rođena je 1962. godine u Puli, gdje je završila srednju glazbenu školu za flautu. Jazz glazbom se počinje baviti ranih osamdesetih u Zagrebu nastupajući po klubovima u Hrvatskoj i Sloveniji. Ubrzo stvara vlastiti skladateljski rukopis povezujući glazbenu i dijalektalnu tradiciju rodne Istre s jazz glazbom, što joj donosi i međunarodno priznanje. Piše stihove na svom dijalektu, a pjeva i na nekoliko ugroženih istarskih dijalekata slavenskog i romanskog podrijetla uglazbljujući stihove istarskih pjesnika. Vodi nekoliko glazbenih formacija, a uz internacionalnu koncertnu aktivnost sklada glazbu za kazalište i film. Radila je u većini nacionalnih i gradskih kazališta u Hrvatskoj i regiji surađujući s mnogim renomiranim filmskim i kazališnim redateljima. Izdala je 13 autorskih CD-a te skladala dvjestotinjak vlastitih skladbi, glazbu za 40 kazališnih i baletnih predstava i 10 filmova. Održala je više od 500 međunarodnih koncerata na mnogim značajnim europskim i svjetskim festivalima i pozornicama, a za svoj rad je višestruko nagrađivana. Dobitnica je 11 nagrada za scensku glazbu, uključujući i Zlatnu arenu za glazbu za film „Što je muškarac bez brkova“, devet nacionalnih glazbenih nagrada Porin te dviju nominacija za BBC Radio3 World Music Award.
Sofi Oksanen
Sofi Oksanen rođena je 1977. u gradu Jyväskylä u središnjoj
Finskoj. Suvremena je finska spisateljica i dramaturginja s estonskim korijenima, koji su uvelike utjecali na njezin književni rad. Jedna je od najnagrađivanijih skandinavskih autorica, a među nagradama koje je dobila za svoj rad nalaze se i Nordijska nagrada Švedske akademije, francusko odlikovanje Vitez reda umjetnosti i književnosti, Prix Femina Étranger, Velika nagrada Budimpešte, Europska nagrada za knjigu i Nagrada Nordijskog vijeća za književnost. Autorica je romana „Staljinove krave“ (2003.), „Baby Jane“ (2005.), „Čišćenje“ (2008.), „Kad su golubice nestale“ (2012.) i „Norma“ (2015.). Djela su joj prevedena na više od četrdeset jezika, a na nekima od njih temelji se niz predstava, filmova i opera. Živi u Helsinkiju.
Paola Orlić
Paola Orlić rođena je 1973. godine u Puli. Producentica je kulturnih manifestacija, nezavisna kustosica i esejistica. Diplomirala je filozofiju i povijest umjetnosti u Zagrebu te magistrirala povijest umjetnosti u SAD-u. Autorica je stručnih studija, predavačica, organizatorica i kustosica brojnih izložaba te producentica Svjetskog festivala animiranog filma Animafest Zagreb. Urednica je i koautorica monografija: Trilogija „Pula – grad interval“, Studiolab 2019.; „S distance“, Icon books 2012., „50 godina Svjetskog festivala animiranog filma Animafest Zagreb“, Hulahop, 2022. Živi i radi na relaciji Pula – Zagreb.
Ivana Pipal
Ivana Pipal rođena je u Zagrebu 1990. godine. Vizualna je umjetnica, diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije, ALU Zagreb. Izražava se kroz crtež, ilustraciju, animaciju i film. Za prvu autorsku knjigu „Priča o teti Mandi“ nagrađena je poticajem Grada Zagreba za najbolja ostvarenja na području književnoga stvaralaštva (2013). Nakon izlaganja na Sajmu dječje knjige u Bologni objavljuje ilustriranu knjigu „Žuti grad, Plavi grad“ na šest jezika, uvrštenu u White Ravens, međunarodni katalog najboljih knjiga za djecu 2017.
godine. Jedna je od članica umjetničkoga kolektiva Ljubavnice. Režirala je i animirala nekoliko kratkih filmova, redovito izlaže radove kroz samostalne i grupne izložbe. U 2020. godini dobiva posebno priznanje Biennala ilustracije u Zagrebu te MSU-ovu nagradu Salona mladih, a u 2021. predstavlja novu slikovnicu „Ptica rugalica“ i umjetničke asocijativne karte „Emocije i stanja“ inspirirane psihoterapijskim praksama.
Martin Pogačar
Martin Pogačar je istraživač na Institutu za studije kulture i sjećanja, na Istraživačkom centru Slovenske akademije znanosti i umjetnosti. Njegovi znanstveni interesi uključuju kulturu sjećanja u digitalnim medijima te preplet tehnologije i sjećanja, kao i jugoslavensku popularnu kulturu i industrijsko nasljeđe. Posebno ga zanima utjecaj medija na procese prenošenja, bilježenja i reprezentacije prošlosti, kao i društveni imaginariji koji proizlaze iz prepletanja tehnologije, medija i praksi sjećanja. Njegovi radovi uključuju „Fićo, auto za sve: zvijezda jugoslavenskog automobilizma između cesta i uspomena“ (Srednja Europa 2022), „Priče iz konzerve: Povijest prerade i konzerviranja riba na sjeveroistočnom Jadranu“ (Srednja Europa 2020) i „Media Archaeologies, Micro-archives, and Storytelling: Re-presencing the Past“ (Palgrave 2016).
Matej Povše
Matej Povše rođen je 1977. godine u Sloveniji. Samostalni je fotograf koji se u svojim se dugoročnim projektima bavi migracijama i njihovim uzrocima. Radove je izlagao na nekoliko samostalnih i skupnih izložaba u New Yorku, Berlinu, Luksemburgu, Londonu, Perpignanu, Arlesu, Derbyju i diljem Slovenije. Njegove su fotografije objavljene u novinama i časopisima diljem svijeta, među kojima su Newsweek, National Geographic, International Herald Tribune, slovenski listovi Dnevnik i Delo te internetska platforma za istraživačko novinarstvo Ostro.si. Surađuje i s agencijama Agence Capa i AP. Za svoj je rad osvojio niz nagrada, uključujući LensCulture Exposure Award (2015.), Kolga Photo Festival – najbolja reportaža (2016.), Beta Photo Award (2015.), Emzin Photo of the Year (2002.) te nekoliko nagrada Slovenskog udruženja novinara (2004., 2008., 2011. i 2013.). Osvojio je i nagrade Slovenia Press Photo (2012. i 2016.).
Milan Rakovac
Milan Rakovac rođen je 1939. godine u Rakovcima pokraj Poreča. Hrvatski romanopisac, pjesnik, publicist i novinar. Osnovnu školu i gimnaziju polazi u Puli i Zagrebu. Diplomirao na Vojnopomorskoj akademiji u Divuljama. Nakon vojne službe obnaša političke dužnosti u Puli i Rijeci. Bio je glavni urednik pulskog dnevnika Glas Istre. Većinu radnog vijeka do umirovljenja proveo na Televiziji Zagreb (Hrvatskoj televiziji) kao urednik i autor zapaženih dokumentarnih filmova, reportaža i intervjua. Trajno prisutan u javnom i kulturnom životu s temama istarskog i uopće „jadranskog“ identiteta, granica, hrvatsko-talijansko-slovenskih odnosa, povijesti fašizma i antifašizma. Aktivan u redovima Čakavskog sabora, Matice hrvatske i Društva hrvatskih književnika, član uredništava časopisa Istra, Nova Istra, La Battana, kolumnist Glasa Istre… Utemeljitelj i programski voditelj međunarodnih pograničnih susreta Forum Tomizza (Umag, Kopar, Trst). Suautor ili autor monografija i tekstova pjesama popularne glazbe te prevoditelj s talijanskog jezika. Više je njegovih tekstova doživjelo i kazališna uprizorenja.
Klara Rusan – Klarxy
Klara Rusan – Klarxy rođena je u Zagrebu potkraj 1993. godine. Preddiplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu na Odsjeku za animirani film i nove medije. Unatoč planovima da dalje istraži animirani film, okrenula se prema ilustraciji koja ju je odvela u Englesku: 2017. godine diplomirala je na Falmouth University of Art u Falmouthu, na odsjeku MA Authorial Illustration, gdje je za svoj diplomski rad dobila i nagradu „MA Illustration: Authorial Practice: Award for Outstanding Creative Writing“. Uz nekoliko grupnih izložaba na kojima je sudjelovala (Festival ilustracije „36 mountains“, otkupna izložba „ERSTE Fragmenti“, grupna internacionalna izložba ilustracije „Andrew Lanyon and Nature’s Laboratory“, izložba „Nastavit će se … Strip i vizualna kultura u Hrvatskoj“) imala je i jednu samostalnu na kojoj je predstavila svoj prvi grafički roman „Where Do People Go After They Die?“ u Oris Kući arhitekture. Sada, nakon nekog vremena bavljenja komercijalnim projektima, opet se vraća autorskoj ilustraciji i grafici u kojima će proizvesti nove, dugo planirane projekte.
Olja Savičević Ivančević
Olja Savičević Ivančević spisateljica i pjesnikinja. Rođena je 16. rujna 1974. u Splitu. Knjige su joj prevedene i objavljene u trinaest zemalja, a ulomci iz proze i pjesme prevedeni na tridesetak jezika. Uvrštena je u brojne domaće i strane izbore i antologije, dobitnica je međunarodnih nagrada i priznanja za svoj rad. Za rukopis „Nasmijati psa“ nagrađena je Prozakom, dobitnica je prve nagrade Ranko Marinković Večernjeg lista za kratku priču i nagrade Kiklop za zbirku poezije „Kućna pravila“. Roman „Adio kauboju“ nagrađen je nagradom T-portala za najbolji roman, nagradom Slobodne Dalmacije za umjetnost Jure Kaštelan te francuskom Prix du premiere roman za najbolji strani roman u međunarodnoj konkurenciji 2020. Prema ovom romanu postavljen je istoimeni kazališni komad. Roman „Pjevač u noći“ nagrađen je nagradama Libar za vajk Pulskog sajma knjiga i English PEN Award. Dobitnica je glavne nagrade makedonskog festivala Druga prikazna. Regionalna pjesnička nagrada Risto Ratković dodijeljena joj je za zbirku poezije „Divlje i tvoje“. Vodi radionice kreativnog pisanja, piše kolumne za novine i portale. Živi i radi u Zagrebu i Korčuli.
Ivana Šojat
Ivana Šojat, Osječanka, rockerica, darkerica, grliteljica i zaštitnica stabala, pasa, nejakih, svih živih, pasionirana čitateljica crnih kronika i analitičarka psihoza, trauma i oblaka, rodila se u najluđem i najkraćem mjesecu 1971. godine. Iako je poezijom započela svoj književni put, dosad je objavila devet romana (od kojih su dva za mlade), pet zbirki poezije, tri zbirke kratkih priča, zbirku eseja i dvije slikovnice za djecu. Valjda u želji da o svijetu dozna što je moguće više, sudjelovala je u ratu, glačala rublje za druge, bila sudski tumač u Belgiji, vozila se u tenku i oklopnom transporteru, naučila jahati konje, penjala se po brdima, učila mačevanje, vrtlarenje, veslanje, pecanje, kopala po arhivima i zemlji, družila se s travarima, biciklom zalazila u ritove, pjevala u rock-grupama, ali i opernom zboru HNK u Osijeku. Trenutno živi, radi i prevodi s francuskog i engleskog. Iza sebe ima sedamdesetak prijevoda.
Slobodan Šijan
Slobodan Šijan rođen je u Beogradu 1946. Godine. Filmski je redatelj, scenaristi kritičar te likovni umjetnik i publicist. Redatelj je mnogih eksperimentalnih i TV filmova, kao i nekoliko najpopularnijih srpskih filmova. Dugometražni filmovi: „Ko to tamo peva“, „Maratonci trče počasni krug“, „Kako sam sistematski uništen od idiota“, „Davitelj protiv davitelja“, „Tajna manastirske rakije“, „Siroti mali hrčki“, „S.O.S. Spasite naše duše“ i „Budi Bog s nama“ (snima se). Tijekom 1990. i 1991. godine bio je direktor Jugoslovenske kinoteke u Beogradu. Šijanovi likovni radovi su u zbirkama Muzeja suvremene umjetnosti u Beogradu, Muzeja suvremene umjetnosti Vojvodine, Moderne galerije u Ljubljani, Museum of Modern Art (MoMA) u New Yorku i The Bowes Art & Architecture Library Univerziteta Stanford u Kaliforniji. Važnije knjige: „Vrtoglavica“, „Filmski letak“, „Razgovori oko filma“, „Kino Tom“, „Filmus“.
Daniel Šuljić
Daniel Šuljić redatelj je animiranih filmova i glazbenik rođen u Zagrebu. Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a od 1992. do 1998. slikarstvo i animaciju na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beču u klasi C. L. Atterseea, gdje je i diplomirao. Od 2005. do 2008. godine predavao je klasičnu animaciju na Institutu za dizajn medija pri Sveučilištu za umjetnost i dizajn u Linzu, a 2006. postao je počasni profesor pri Koledžu za animaciju Sveučilišta Jilin u kineskom Changchunu. Od 2010. do 2012. bio je umjetnički savjetnik za animirani film pri Hrvatskom audiovizualnom centru, a 2013. – 2017. član umjetničkog vijeća za film Grada Zagreba. Njegovi filmovi prikazani su na više stotina međunarodnih i domaćih festivala, različitim TV-postajama diljem Europe i dosad su osvojili mnoge međunarodne nagrade. Od 2018. godine docent je na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te je od iste godine ambasador Hrvatske pri European Animation Award. Od 2011. umjetnički je ravnatelj Svjetskog festivala animiranog filma – Animafesta Zagreb. Od 2022. član je Američke akademije filmskih umjetnosti i znanosti (Oscars).
Davide Toffolo
Davide Toffolo rođen je u Pordenoneu. Svestrani je umjetnik i izvođač čija je osobnost izražena preciznim i vrlo osobnim stilom koji ga je učinio jednim od najpopularnijih i najomiljenijih autora na talijanskoj strip i glazbenoj sceni. Toffolo je frontmen grupe „Tre Allegri Ragazzi Morti“ i suosnivač, s Enricom Moltenijem i Lucom Masseronijem, izdavačke kuće La Tempesta Dischi, koja je posljednjih godina producirala i objavila velik dio talijanske nezavisne glazbe. Na izložbi „Davide Toffolo, crteži za Pasolinija“ bit će izložene strip-table priče koje su nedavno objavljene u magazinu Linus, kao i naslikani lik Pasolinija na totemima, objektu izvedbene radnje, te crteži nastali tijekom koncerta uživo koji će se moći pogledati i tijekom Sajma u Puli. Posebna je to prigoda kojom se obilježava 100. obljetnica Pasolinijeva rođenja i predstavlja posebno izdanje knjige u talijanskoj i engleskoj verziji, koju su uredili udruga Viva Comix i izdavačka kuća La Tempesta Dischi.
Nives Tomašević
Nives Tomašević je znanstvenica, urednica i autorica. Na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu doktorirala je na Poslijediplomskom sveučilišnom doktorskom studiju hrvatske kulture u području humanističkih znanosti. Stručnim, znanstvenim i akademskim radom posvetila se svekolikomu području nakladništva: više od 30 godina radila je u nakladničkim kućama (Mladost, Mozaik, Slon, Ljevak) i uredila veći broj knjiga i biblioteka (Rukoljub, Otvorena knjiga, Academica, Razotkrivanja i dr.). Od 2009. godine vanjska je urednica u Nakladi Ljevak. Akademsku i znanstvenu karijeru razvijala je na Odjelu za informacijske znanosti Sveučilišta u Zadru, gdje je radila od 2009. do 2019. godine i pokrenula niz kolegija s temama nakladništva i kulturnih studija. Na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku izvanredna je profesorica od 2019. godine. Objavila je veći broj radova te je autorica jedne i koautorica dviju knjiga. Dobitnica je nekoliko visokih nagrada u Republici Hrvatskoj: godine 2004. dobila je nagradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Josip Juraj Strossmayer za najbolji izdavački projekt – biblioteka Razotkrivanja, čija je urednica. Godine 2003. dobila je Povelju Grada Osijeka za promicanje osječke pisane riječi, dok je 1997. primila odlikovanje Republike Hrvatske Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića za zasluge u kulturi.
Dragan Velikić, rođen u Beogradu 1953. godine. Odrastao je u Puli. Diplomirao opću književnost s teorijom književnosti na beogradskom Filološkom fakultetu. Od 1994. do 1999. godine bio je urednik izdavačke djelatnosti Radija B92. Pisao je kolumne za NIN, Vreme, Danas, Reporter i Status. Od lipnja 2005. do studenog 2009. godine bio je veleposlanik Republike Srbije u Austriji. Objavio je jedanaest romana, tri zbirke kratkih priča i sedam zbirki eseja. Autor je duodrame „Montevideo“. Knjige Dragana Velikića prevedene su na osamnaest europskih jezika, na arapski i farsi u osamdeset stranih izdanja. Zastupljen je u domaćim i inozemnim antologijama. Dobitnik je nagrade Instituta za Dunav i Srednju Evropu iz Beča (2008), Nagrade grada Budimpešte (2013), nagrade „Podrum Radovanović“ za životno djelo (2016) i Europske nagrade Vilenica (2019) i mnogih drugih. Počasni je član mađarske Akademije umjetnosti i književnosti „Sečenji“. Živi u Beogradu kao slobodni književnik.
Timo Viljakainen
Timo Viljakainen istaknuti je finski fotograf koji je tijekom četrdesetogodišnje karijere realizirao niz vlastitih umjetničkih projekata i naručenih radova. Počevši od 1976. godine, izlagao je radove u Finskoj, Švicarskoj, Nizozemskoj, Francuskoj, Rusiji, Belgiji, Kanadi i drugim državama. Hrvatska publika imala je priliku vidjeti njegov ciklus fotografija „Behind the Eyes the World“ u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, postavljen u sklopu izložbenog sadržaja popratnog programa Svjetskog festivala animiranog filma – Animafesta Zagreb, koji 2022. slavi 50 godina postojanja. „Behind the Eyes the World“ je projekt na kojem je radio još od ranih devedesetih godina prošlog stoljeća. Timo Viljakainen živi i radi u Helsinkiju.
Goran Vojnović
Goran Vojnović je takozvani domaći autor, poznat po tome što mentalno ostaje u okvirima nekadašnje Jugoslavije. Ozloglašeni je jugonostalgičar koji živi na račun poreznih obveznika. Vodeći slovenski komparativist, profesor dr. Janko Kos, svojedobno ga je svrstao u Poluslovence. Vojnović piše romane, eseje i kolumne, dramske tekstove i filmske scenarije, a režira filmove i kazališne predstave. Prošle, 2021. godine izdao je svoj četvrti roman „Đorđić se vraća“, a ove i zbirku autobiografskih eseja „Zbiralec strahov“ te svoju prvu knjigu za djecu „Sinica in taščica“. Dobitnik je više domaćih i međunarodnih nagrada, ali to o njegovu radu ništa ne govori jer – kako je to onomad na TV Sloveniji izjavio tadašnji ministar za kulturu dr. Vasko Simoniti – što više ljudi poznaješ, to više nagrada imaš. Goran Vojnović, unatoč svemu, s velikim zadovoljstvom živi i radi u Ljubljani.
Zoran Žmirić
Zoran Žmirić rođen je u Rijeci 1969. godine. Član je Hrvatskog društva pisaca. Djela su mu prevođena na engleski, talijanski, poljski, slovenski, njemački, francuski, ukrajinski i arapski jezik. Objavio: „Kazalište sjena“ (Adamić, 2002.), „Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man“ (Meandar, 2005.), „Blockbuster“ (VBZ, 2009. AdPublik, 2012. Brambles/ Amazon, 2015. Фaбула, 2018. Sefsafa Publishing 2021.), „Riječke rock himne“ (KUD Baklje, 2011.), „Snoputnik“ (Hrvatsko društvo pisaca, 2014.), „Zapisano metkom“ (Studio TiM, 2015. Крок, 2020.), „Putovanje desnom hemisferom“ (Hena Com, 2017.), „Pacijent iz sobe 19“ (Hena Com, 2018. Književna radionica Rašić, 2019. Infinito Edizioni 2021.), „Kaleidoskop“ (Hena Com, 2019.), „Hotel Wartburg“ (Fraktura, 2022.). Dobitnik književnih nagrada i priznanja: „Književno pero“ Hrvatskog književnog društva za knjigu godine – „Blockbuster“ (2010.), Godišnja nagrada Grada Rijeke za stvaralački rad i posebna dostignuća u kulturi (2011.), CeKaPe za kratku priču (2013.) i „Fran Galović“ 2019. po glasovima čitatelja za roman „Pacijent iz sobe 19“ (2019.).