Prošlost koja traje
Na ovogodišnjem Sajmu predstavljamo i zbornik kratkih priča „Trenutak kad je meni počeo rat“ – knjiga koja pokazuje kako strašna prošlost počinje i ljudskom naivnošću.
Pišu: Ana Pejović i Slaven Rašković
Koja je razlika između privatnog i javnog sjećanja? Ili je možda bolje reći ne javnog, nego državnog – onoga koje nam je preporučeno, ako već ne nametnuto, kroz službeni odabir datuma koje ćemo obilježavati, kroz način definiranja i oblikovanja memorijala i sadržaj, koji prije svega mora biti upotrebljiv za pričanje jednostrane, najčešće poprilično površne priče o onome što nam se dogodilo.
Spadaju li naša sjećanja, utisci, mirisi, strahovi i strepnje u historijsko sjećanje? Ima li uopće mjesta za nas u službenoj povijesti?
Bez pretenzija
Sva ova pitanja čine univerzum knjige „Trenutak kad je meni počeo rat“, zbirke koja sadrži 27 kratkih priča, 15 koje su napisale pozvane renomirane autorice i autori iz postjugoslavenskog književnog prostora i 12 priča odabranih na anonimnom javnom natječaju raspisanom početkom 2022. godine.
Priče u ovoj knjizi su osobne, pretočene u književnost, one nemaju vidljivu pretenziju biti dio historijskih udžbenika, one znaju da ne mogu, pa i ne teže, dosegnuti apsolutnu pravdu i istinu. One bilježe one trenutke u kojima junaci priča shvaćaju kako nema dalje, da se nalaze u stanju nakon kojeg stvari ne mogu ostati iste, čak i ako u tom trenutku ne znaju kako će se sve promijeniti.
Istodobno, baš zato što su priče osobne, one su točke s kojih je moguće stupiti u dijalog – iz osobnog prijeći u opće, iz fikcijskog u povijesno, pa možda čak i pomoći onaj proces koji je u zadnjih 30 godina na razne načine toliko potrošen da je pitanje što uopće imamo od njega, a bez njega nemamo ništa – proces pomirenja i suočavanja s prošlošću.
Književnost možda nije tu da ponudi odgovore, ali svakako jest da postavlja pitanja. Ta pitanja mogu biti i iz sfere osobnog, ali i iz sfere javnog, političkog i društvenog. Autori u ovoj knjizi, a kroz njih i čitatelji, u toj zapitanosti pokušavaju razumjeti ponašanja određenih ljudi u okolnostima u kojima su se možda i sami našli ili su sretni što nikad nisu. Glavna okolnost je, da ne bude nikakve zabune, rat.
Trauma prvog stupnja
Ova knjiga predstavlja barem mali korak prema boljem njegovanju uključive i konstruktivne kulture sjećanja. Naši životi su ubrzani na brutalan način i ne dopuštaju nam da stanemo i da se okrenemo, da razmislimo i proradimo traumatična stanja kroz koja smo prošli. Početak rata je trauma najvišeg stupnja. Ako ne njegujemo kulturu sjećanja na nju, ako je guramo pod tepih ili potiskujemo na bilo koji način, ona će, kao u mehanici fluida koja je Freudu bila omiljena metafora za psihičke procese, pronaći način da izbije i da nam se vrati kao bumerang, samo neusporedivo razornija.
Ako, dakle, ne pokušamo osvijetliti kroz naša sjećanja i individualna iskustva o tome kako su počeli ratovi u Jugoslaviji za nas, kako ćemo onda prepoznati slične okolnosti u budućnosti ili se, ako netko možda želi, boriti da se one ne ponove?
Uz prikaz razlike između osobnog i državno nametnutog narativa, kroz knjigu se jednako važno otvara prostor za razumijevanje i empatiju među onima koje je rat zatekao na različitim stranama. Regionalna zastupljenost autora, osim što nam daje uvid u to kako se to netko drugi nosi sa situacijom u kojoj se našao, pokazuje i s kakvim se to sve situacijama nose drugi. Kad uzmemo u obzir da su okolnosti koje su često činile te situacije, u kojima se ti drugi nalaze, stvorene i u naše ime, jasno je da ova knjiga na poseban način otvara pitanje odgovornosti. Odgovornost za zločine i sve druge strašne stvari činjene u naše ime?!
Rat je, ipak, moguć
Jedno od osnovnih dojmova koji se provlači kroz ovu knjigu je naivnost. Autori i autorice pitaju se kako je moguće da toliko nisu vjerovali da je rat moguć. A rat je počeo, rat je trajao i ostavio strašne posljedice. Smrtno je stradalo oko 130 tisuća ljudi, nekoliko stotina tisuća izgubilo je dom, počinjena su seksualna nasilja, etnička čišćenja, genocid, a broj ljudi koji su na ovaj ili onaj način pogođeni ili okrznuti ratom nije moguće ni procijeniti.
Rat je, kako kaže Prévert, velika svinjarija, a većina junaka ovih priča nije vjerovala da se njihovi sugrađani, često i susjedi, mogu pretvoriti u krvoločne zvijeri.
Odrastanje u ratu je velika tema, kojom se bave i autori u ovoj knjizi. Nakon čitanja nekih od priča, pojavljuje se naknadna grižnja savjesti zbog svijetlih, lijepih trenutaka tijekom rata, trenutaka koji su sastavni dio svakog odrastanja. Pitaju se autori, a s njima i čitatelji, je li blasfemično zabavljati se dok traje rat ili ne treba osuđivati samo jedan od mehanizama preživljavanja užasa u kojem su se nalazili.
Metafore koje se provlače knjigom također su bolest, ludilo, samoubojstvo, nemoć, ali i ljubav o kojima osobno i često izrazito emotivno progovaraju autori među kojima su Zoran Ferić, Olja Savičević Ivančević, Emir Imamović, Lejla Kalamujić, Ildiko Lovaš, Dejan Dukovski, Špetim Seljmani, Mirjana Đurđević…
Knjigu su vizualno opremili docentica Fakulteta primijenjenih umjetnosti Olivera Batajić Sretenović i njezini studenti, uredili Vladimir Arsenić i Ana Pejović, a objavio ju je beogradski ured forumZFD-a.
ilustracija: Vanja Bajović