Piše: Miodrag Kalčić
Pula je donedavno (unatrag uobičajene povijesno-vremenske distance) bila obilježena s tri karakteristična urbana fenomena, samo njezinim prepoznatljivim gradskim simbolima, s tri tipično puljske asocijacije (kronološki): Arena (amfiteatar), Uljanik (Arsenal, Scoglio Olivi), Festival (film).
Neokrnjena u svom povijesnom dostojanstvu ostala je samo i jedino Arena (iako svaki veći hrvatski grad ima arenu, jedino Pula ima pravu Arenu, rimski amfiteatar), ostala dva obilježja tek su gradska (pri)sjećanja, jedno je potpuno zatrto, a drugo dobrano izblijedjelo: europsko i svjetsko brodogradilište (utemeljeno 1856.) poznato po bojnim brodovima i mamut-tankerima doslovce je uništeno (ostala je ropotarnica), a nacionalni filmski festival (festival hrvatskoga igranog filma) više nije filmski (ni gradski) događaj, ni kulturno-društvena manifestacija onoga opsega i vrijednosti kakav je bio.
Puljska gradskost i identitet nestaju u četvrtom, ni po čemu specifičnom fenomenu – turizmu.
Rađanje jedne kinematografije
Malo je koja povijest filmskih festivala potpuno determinirala (među)nacionalnu ili višenacionalnu kinematografiju, i vremenski i prostorno, od njezina nastanka do definitivnog nestanka, kao što je Pula odredila razvoj jugoslavenskog igranog filma te kasnije nastavila i nastavlja odmjeravanje neujednačenoga hoda jednako takvoga hrvatskoga.
Festival se rađa u razdoblju kad jugoslavenska filmska produkcija na godinu proizvodi dovoljno filmova za festivalsko natjecanje (ubrzana proizvodnja prema propagandnom dekretu filma kao „najvažnije umjetnosti“ za popularizaciju socijalizma) i kad se smirila Tršćanska kriza (Trst je 1954. priključen Italiji), a blizina europskog Zapada (i venecijanske Mostre) uz nedaleko Brijunsko otočje na kojima jugoslavenski predsjednik, obožavatelj filma (vesterna), često boravi, išli su u prilog Puli i Areni kao političkoga (zapravo socijalističkoga) odabira filmskoga festivala.
Uostalom, Pula je promovirala ljetno kino u Areni „Revijom premijernih filmova“ još 1938. godine za vrijeme fašističke Italije, a posve sličnu socijalističku „Reviju stranih filmova“ (osam inozemnih filmova iz tadašnje više nego skromne distribucije centralizirane jugoslavenske kino-mreže) u istom tom ljetnom kinu Arena 1953. godine kopiralo je puljsko kinematografsko pouzeće, da bi dogodine, 1954., započeo jugoslavenski filmski festival ponovno kao „Revija domaćega filma“.
Premda revija nije imala nikakvih obilježja filmskoga festivala (nije bilo ni žirija ni nagrada), nego samo smotre sedam filmova jugoslavenske (više)godišnje produkcije, svejedno je službeno proglašena prvim festivalom jugoslavenskoga filma.
Već iduće i sljedećih godina celuloidna smotra novoustrojene federativne države poprima sve potrebne obrise i obilježja filmskog festivala sa svečanim vatrometnim otvorenjem (šest ljeta kasnije i zamamnim vatropadom niz arkade) i prigodnim govorima, statutima i pravilnicima, redateljima, glumcima, snimateljima, novinarima, kritičarima, službenim nagradama (Zlatne Arene), stručnim i profesionalnim priznanjima, političkom elitom, primjerenim socijalističkim prozapadnim glamurom i najvažnijem, golemom, uistinu masovnom gledateljstvu (osam do deset tisuća posjetitelja) pod noćnim svodom Arene.
Postati dio svijeta
Sva postignuća i krize, zaslužene i nezaslužene nagrade, ideologije i estetike jugoslavenskog filma od 1954. godine do 1991., kad je festival otkazan, revnosno bilježi pulska festivalska kronika s godišnje dvadesetak-tridesetak ostvarenja, jer filmovi se snimaju i montiraju kako bi premijerno stigli u Pulu.
Od početaka svladavanja filmske pismenosti i realističkog filma (Novaković, Čap, Bauer, Hanžeković, Belan, Golik, Štiglic, Bulajić, Pogačić, Tanhofer, Gale…), preko autorskog filma sredinom šezdesetih (Đorđević, Petrović, Pavlović, Mimica, Klopčič, Hladnik, Vrdoljak, Papić…), prijepornog ”crnog vala” i eksperimentalnog filma krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih (Makavejev, Žilnik, Čengić, Ivanda, Radivojević, Radić…), populističkog filma sedamdesetih (Jelić, Čalić, Velimirović, Milošević, Hadžić, Golubović…), do žanrovskog i komercijalno-elitističkog osamdesetih (Zafranović, Karanović, Grlić, Paskaljević, Šijan, Marković, Tadić, Godina, Slak, Babić, Šotra, Nikolić, Kusturica…), jugoslavenski igrani film prošao je kroz svoj festival u Puli, Festival jugoslavenskog igranog filma, kako se najdulje zvao.
Značaj i europski odjek Festivala ogleda se u brojnim gostovanjima filmskih inozemnih delegacija, direktora filmskih festivala (Cannes, Venecija, Berlin, Edinburgh, Moskva, Karlovy Vary…), utjecajnih svjetskih distributera, poznatih filmskih kritičara i teoretičara (Guido Aristarco, Enno Patalas, Lino del Fra, Slavko Vorkapich, Georges Saduol…), uglednih redatelja i glumaca (Jean-Pierre Aumont, Sophia Loren, Elizabeth Taylor, Richard Burton, James Coburn, Erland Josephson, Daniel Olbrychski, Giuseppe de Santis, Jerzy Kawalerowitz, Marcel Carné, Sergej A. Gerasimov, Andrzej Munk, Alberto Lattuada, Sam Peckinpah, Miloš Forman…), koji su svi odreda bili fascinirani Arenom.
Početna socijalistički ishitrena proizvodnja filmova, njezin kasniji posvemašnji razvoj i trenutna budućnost i sudbina južnoslavenskih igranih filmova svakoljetno se, do kraja osamdesetih godina, rješavala kojekakvim (uglavnom republičkoključnim) odlukama žirija, aplauzima i zvižducima u prepunoj Areni, poluzabranama komunističkoj partiji problematičnih filmova, producentskim važnim dogovorima na obližnjim gradskim plažama, dubokonoćnim žučnim rasprama na hotelskim terasama (posebno dekadentnoj Rivieri), u restoranima, kavanama, konobama, gostionicama, oštarijama.
Puljski je FJIF iskusio česte organizacijske promjene, direktore, ondašnje nametnute režimske ključeve, mahom neuspješne selekcije, brojčano svakovrsne nestručne i stručne strukture žirija, prešutne zabrane (lukavo bunkeriranih, ali ne i zabranjenih ili cenzuriranih filmova), okrugle stolove, negodovanja i ekscese, lažne zvijezde i darovite filmaše, istraživanja i polemike, pijanstva i triježnjenja…
Svaki spomen grada Pule i njezina amfiteatra (Arene) označavao je, kao i na svakom tada značajnijem i europski prestižnom festivalu, grad filma, filmski dignitet (što su potvrđivali brojni ugledni strani filmski i nefilmski gosti festivala, političari, uglednici, pisci, inozemni kritičari), festivalsku vrijednost i ponos, ali i, što svaki filmski festival prati, autorsko nezadovoljstvo, redateljsku, scenarističku, glumačku i svaku drugu (ne samo) filmsku taštinu, sujetu, zavist, političko nerazumijevanje, prve filmskokritičarske recepcije, gledateljsko ushićenje, negodovanje i(li) indolenciju.
Vrijeme tektonskih poremećaja
Festival je od polovice osamdesetih godina na sveopćoj kušnji i preispitivanju (javne polemike, kritike u medijima, producentski skandali, sve slabiji interes publike zbog pojave videa…), u koncepcijskoj krizi, a sve je riješeno, kako je i nastalo, politički – raspadom socijalističke Jugoslavije. Slijede krvave godine za Hrvatsku, neplodne za hrvatski film i mračne za opstanak puljskoga festivala.
Nakon otkazivanja festivala 1991., neizvjesnost i agonija puljskoga festivala tijekom Domovinskog rata i poraća ponavlja se iz godine u godinu: 1992. ostaje samo na hrvatskom filmu, 1993. natječu se samo četiri hrvatska filma, 1994. festival nije održan (snimljen je samo jedan hrvatski igrani film), 1995. na programu su dva filma i četiri televizijske drame… Pored svega ugasila se i matična ustanova festivala Pulafestival (ponovo je osnovana 2003. godine kao Javna ustanova Pula Film Festival), a organizaciju preuzima Istarsko narodno kazalište, nazivi se festivala (kad sve započinje hrvatski iznova) i festivalski ravnatelji mijenjaju iz godine u godinu, postavljaju se honorarno, formalno, turistički, na dužnosti su svega dva-tri mjeseca. Festivali traju samo četiri dana, a Arena zjapi prazna s tek nekoliko stotina gledatelja (puljska inicijacijska mladež više ne odmjerava hrabrost preskačući opasnu zašiljenu amfiteatarsku ogradu kao nekad). Različiti pokušaji osmišljavanja nacionalnoga, hrvatskog filmskog festivala s tadašnjom mizernom produkcijom ne daju rezultate jer je festival sam po sebi siromašan, preskroman, neatraktivan, filmski i festivalski manjkav, vrlo često s filmovima neprimjerenim prevelikom gledalištu „kruha i igara“, rimskom amfiteatru.
Početno hrvatsko razdoblje festivala obiluje nesporazumima i omalovažavanjem, na kraj, i pitanjem same opstojnosti festivala u Puli (i u početnom jugoslavenskom razdoblju, zbog loše infrastrukture savezničkim bombama uništene starogradske jezgre, egzodusa, praznoga grada, nedostatnoga hotelskog smještaja i nedostojne ugostiteljske ponude, festival se u više navrata htjelo premjestiti u Zagreb, Dubrovnik, Beograd, Bled, Split, Ljubljanu, Opatiju…), koji bi naravno valjalo preseliti, a gdje drugdje negoli u Zagreb. Filmsko-festivalsku Pulu ponovo su spasili, tko zna koji put, Vespazijan i Cenida: filmična romantična polulegenda strastvene i bezuvjetne ljubavi rimskoga cara Tit Flavija Vespazijana prema inteligentnoj i zanosnoj puljskoj libertini, bludnici Antoniji Cenide, u čiju je čast u njezinome rodnom, malom provincijskom gradu materijalizirao njihovu beskrajnu ljubav i ostavio veličanstven amfiteatarski trag. U svim tim presudnim godinama opstanka festivala Pula je imala nedostižnu prednost i neoborivu povijesnu (arheološku) činjenicu u odnosu na ostale gradove (i „metropole“), imala je i još ima antičku Arenu.
Stidljivi povratak
Publika se pomalo i stidljivo vraća u Arenu tek prvoga desetljeća trećega tisućljeća, kad se uz već osnažen državni i nezavisni hrvatski film (Brešan, Schmidt, Papić, Matanić, Ogresta, Tribuson, Ostojić, Radić, Hribar, Grlić…) uvodi u natjecanje, mijenjajući koncepcije i programske sadržaje, i međunarodni program (mediteranski, europski, svjetski i hrvatski koprodukcijski filmovi) te festival postupno dobiva današnja obilježja.
Koliko se god pokušavalo i pokušava osnažiti puljski filmski festival stranim filmovima, što je zakašnjela i propuštena ideja koju je na području bivše Jugoslavije iskoristio i realizirao, kad već nije filmska Pula, Sarajevo film festival (od 1995.), i manjinsko-koprodukcijskim natjecateljskim programima, okosnica i srž počiva gotovo isključivo na hrvatskom igranom filmu čija oscilirajuća produkcija i kvaliteta uvelike diktira stvarnu afirmaciju i vrijednost festivala.
Naravno, film kao kulturni i festivalski događaj nema više ni društveni ni urbani značaj kao nekad, poglavito u začecima pojavljivanja filmskih festivala (u vremenima bez televizije, bez videa, DVD-a, interneta, YouTubea…), a Pula povijesno ulazi u prvih deset pionirskih europskih gradova s festivalom igranih filmova (nakon Venecije, Cannesa, Locarna, Edinburgha, Karlovy Varyja, Berlina, Mannheima i San Sebastiana), stoga njezina uloga nije samo lokalnoga (jugoslavenskog i hrvatskog) značaja.
Hiperinflacija festivala
Kasnijom filmskom festivalizacijom i suvremenom inflacijom filmskih festivala u Europi (europska hiperpremrežena filmsko-festivalska industrija danas ima petstotinjak, šestotinjak relativno relevantnih festivala, dakle, u prosjeku svakih petnaest sati otvara se negdje u Europi neki filmski festival) i u Hrvatskoj (sedamdesetak svakovrsnih filmskih festivala: Motovun, Zagreb, Split, Vukovar, Rijeka, Dubrovnik, Bol, Karlovac, Varaždin, Vinkovci, Osijek…), kad svaki gradić (ili veća općina) ima svoj filmski festival, Pula je izgubila nekadašnju festivalsku dominaciju iako nacionalno iznimno zapažena, propustila je međunarodnu, europsku filmsku razinu kakvu je povijesno i tradicijski zaslužila.
Sve u svemu, brojke najbolje govore, godinu dana i umalo pet i pol mjeseci sveukupnoga trajanja festivala (524 filmskih noći u Areni ili, preciznije, 312 jugoslavenskih i 212 hrvatskih festivalskih dana) uz prikazanih 835 filmova za nagrade, 607 jugoslavenskih i 228 hrvatskih (od hrvatske samostalnosti) cjelovečernjih igranih filmova u konkurenciji (uz više stotina stranih, manjinskih, koprodukcijskih i filmova izvan konkurencije iz popratnih filmskih programa), dovoljno ukazuju na veličinu, dugotrajnost i opsežnost puljsko-filmsko-festivalske povijesti.
Uostalom, kao što je spomenuto, rijetki su europski gradovi s takvom dugom i bogatom filmsko-festivalskom poviješću.